Moskva 2022
UVOD
Ovo je moja prva knjiga, a da bi me ipak natjerali da je napišem, bila je potrebna globalna pandemija. Mnoge od vas će ove riječi iznenaditi. O meni su napisane doslovno desetine tomova, i u nekoliko njih čak se navodi da sam autor. Da, zaista sam s ogromnim zadovoljstvom napisao stotine članaka u novinama i časopisima, ali moram priznati – i najdublje se izvinjavam svim kupcima – da su sve knjige na kojima je moje ime na koricama zapravo napisali drugi ljudi.
Sve osim jedne – stare teorijske rasprave ne previše visokog kvaliteta pod skromnim naslovom „Francuska odbrana“. Priča o ovoj monografiji veoma je zanimljiva, jer je ozbiljno narušila moje povjerenje u šahovska izdanja, i to ne samo na nekoliko godina. Krajem osamdesetih, novozelandski međunarodni majstor i veteran Bob Vejd predložio mi je da napišem malu brošuru o Francuskoj odbrani za seriju knjiga o otvaranjima koje je izdavao zajedno sa svojim prijateljem Hilari Tomasom (tada je bio poznat, prije svega, kao autor zbirke partija Mihaila Talja). Tada sam bio jedan od najjačih šahista na svijetu, i moje pristajanje na to bilo je za izdavaštvo nevjerovatan uspjeh, posebno imajući u vidu da je honorar koji su mi ponudili bio prilično skroman. Pitao sam Boba koliko će mi vremena biti potrebno za to. Odgovorio je – kao što se ispostavilo, vrlo optimistično: „Par vikenda će biti dovoljno“. A onda, na moje veliko iznenađenje, dali su mi više od 2000 štampanih partija i zamolili da rasporedim taj materijal i po potrebi dodam neke duboko promišljene komentare. Ako me do tada nije previše brinulo krčenje šuma u Amazoniji, onda sam poslije toga ozbiljno strahovao za sudbinu džungli. Uhvatio sam se u koštac sa projektom sa velikom dozom sumnje i brzo shvatio da su me samo prevarili. Najviše je podsjećalo na Sizifov rad, da ne kažem gore – ropstvo. Prošle su dvije sedmice, pa još neko vrijeme, ali čak ni približno nisam bio blizu završetka rada. Pošto su me tako bezobzirno prevarili, na kraju sam predao nedovršeni rukopis – usprkos čudnom, iracionalnom osjećaju krivice – i obavijestio Boba da više ništa od mene neće dobiti. Kada je „Francuska odbrana“ ipak izašla, to nije bila brošura od 60 stranica, kako je rečeno u ugovoru, već prava knjiga! Imam prilično dobre odnose s Bobom, ali to je bila jedina prilika kada sam se stvarno na njega naljutio. Ipak, njegovi maniri uvijek su bili prijateljski, iako pomalo neuglađeni, i nisam mogao sa sigurnošću tvrditi da je baš on kriv za prevaru, a ne njegov poslovni partner, pa sam mu oprostio. Nakon tog incidenta, posumnjao sam da je Hilari Tomas – čovjek nepošten. I moja sumnja se potvrdila 2017. godine: Tomasa, koji je do tada promijenio ime u „Richard Pentrit“, osudili su na 35 godina zatvora zbog pokušaja podmetanja požara kući žene koja je protiv njega svjedočila na suđenju za silovanje. Zapravo, pogriješio je i u adresi – bio je zaveden (kao i mnogi od nas, iako se nadam, ne u tako strašnim okolnostima) Google mapama. Na sreću, niko nije povrijeđen. Nevini žrtve ovog podlog zločina – samohrana majka s djetetom koji su bili sami kod kuće – na vrijeme su primijetile požar i spašene su čitave i bez povreda.
To će zvučati apsurdno i egocentrično, ali volim da mislim da je karma kaznila Hilarija Tomasa dugogodišnjim zatvorskim kaznama zbog nepoštenog sklapanja ugovora s izdavaštvom mnogo godina ranije, a ne zbog silovanja, podmetanja požara i pokušaja ubistva.
Format knjige „Pobjeđujem” vrlo je neobičan. Iskreno, čini mi se čak i jedinstvenim za ogroman svijet šahovske literature. Umjesto da pokušam uklopiti čitavu svoju karijeru u jedan tom i doživim katastrofalni fijasko, ili sastavim zanimljiv, ali užasno preuveličan zbirku „najboljih partija“, kako bih vas prevario da sam sjajan šahista, odlučio sam detaljno opisati osam turnira odigranih u različitim decenijama. Neke edukativne primjere, ako hoćete. Srećom, autor ovih redova osvojio je sve turnire, tako da ću imati priliku da mazim svoju sujetu, ali istovremeno su u kolekciju uključene sve partije po redu, i nadam se da će to biti korisna i zanimljiva usluga čitaocu. Jer samo pregledom svih partija turnira možete zaista razumjeti kako je takmičenje proticalo.
Selekcija je prilično subjektivna i nikako se ne može smatrati nečim poput liste „Mojih osam najvećih turnira koje sam pobjedio“, iako, naravno, neke od „najvećih pobjeda“ su ovdje prisutne. To su jednostavno takmičenja kojima se ponosim iz ovog ili onog razloga. Pošto sam pobjedio preko 70 turnira, lako sam mogao odabrati neke druge. Izuzetak je turnir u Bender-Enzelu (poglavlje 8), koji je održan prema sada rijetko korišćenom sistem „šahovske Federacije“, ostali turniri predstavljeni ovdje su kružni. To je svjestan izbor, jer (ako knjiga dobro prodaje) planiram pisati o mečevima i turnirima po švajcarskom sistemu odvojeno, u budućim izdanjima.
Bez sumnje, moj urednik, poznati trener Jakob Ogard, više bi volio da je struktura ove knjige bila više tematska i didaktička, ali moj mozak ne funkcioniše na taj način. Možda baš zato što rijetko čitam šahovske knjige od početka do kraja, radije počinjem od sredine, gdje pronađem nešto zanimljivo, a zatim skakućem po stranicama naprijed-nazad, kao žaba. Da sam bio organizovaniji, postao bih računovođa, ali, srećom, nije tako. Ako u ovom ludilu postoji neki red, ja ga sigurno neću naći, ali možda sam upravo zbog tog haotičnog procesa čvrsto uvjeren u vrijednost eklektike. Znanje se može steći iz mnogo izvora.
Kvalitet partija varira: od izvanrednih do otvoreno odvratnih. To je tipičan ljudski porok: divimo se vlastitom geniju, ali loše iskustvo nastojimo pažljivo zaboraviti. Jedan od najboljih načina da postanemo bolji je da objektivno proučimo svoje mane, ali na način da to ne pređe u mazohizam. Samoprezir rijetko donosi ikakvu korist.
Nažalost, umjetnost analize sam usvojio relativno kasno (ako uopšte mogu reći da sam je stvarno usvojio), i taj nedostatak definitivno je naštetio mojoj karijeri.
Prije svega, nadam se da će čitaocima biti uživanje da čitaju ovu knjigu. Jer knjiga koja provodi cijeli život na polici, iskreno rečeno, ne vrijedi ništa.
Drugo, nadam se da će knjiga biti i poučna. Neke materijale iz nje sam koristio u online predavanju koje sam održao 2020. godine. Irina Krush, koja je organizovala ovaj događaj i entuzijastično učestvovala u njemu, rekla je da su moji komentari njenom igri bili inspirativni i pomogli joj da uskoro osvoji šampionat SAD-a među ženama.
Takva jaka šahistkinja kao Irina, više je nego sposobna da osvoji šampionat svoje zemlje i bez moje pomoći, kako je već dokazala ranije, ali ja joj ipak zahvaljujem na pohvalama. Izražavam joj zahvalnost – upravo su mi njene riječi pomogle da završim projekat koji je do tada bio beznadno zaglavljen.
Posljednja napomena: u knjizi ćete pronaći nekoliko kratkih remija. Nije da se baš ponosim njima, ali oni su takođe dio priče. Ako želite, možete ih jednostavno preskočiti: nećete ništa bitno izgubiti, a materijala će ipak biti više nego u „Mojih 60 nezaboravnih partija“ Bobija Fišera.
Nigel Short
(Nastaviće se)