Sultan Khan-Indijski sluga koji je postao šahovski šampion Britanske imperije (26.nastavak)

POGLAVLJE 25

Međunarodni turnir u Bernu 1932

„…čak i u najzahtjevnijim pozicijama pokazao je nepokolebljiv i nadljudski mir.“ – knjiga turnira

Schachklub Bern imao je ideju da bude domaćin šampionata Švajcarske, i da se to proširi na međunarodni turnir. Pozvano je deset švajcarskih igrača i šest stranih majstora: Aleksandar Aljehin, Maks Euwe, Efim Bogoljubov, Salo Flohr, Osip Bernstein i Sultan Khan.

Osiguravanje učešća svjetskog prvaka bio je veliki uspjeh, ali i ostali su imali status zvijezda: o Euweu se govorilo kao o potencijalnom izazivaču za svjetsku titulu; Bogoljubov je imao meč za titulu protiv Aljehina 1929. i osvojio je srebrnu medalju za Njemačku na Olimpijadi u Pragu 1931.; Flohr je bio u fenomenalnoj formi igrajući uzastopne turnire i mečeve; Ossip Bernstein je imao skoro 50 godina, ali sa sjajnom reputacijom. A Sultan Khan? Nakon Hastingsa, njegovi rezultati su pokazali značajan napredak i, pobjedom na Kembridžu, činilo se da ponovo igra najbolje.

Ovo je bila tek druga prilika da Khan igra na kontinentalnom turniru bez britanskih kolega iz tima, i to je predstavljalo izazov.

Bern 1932. Pozadi, s lijeva na desno, švajcarski igrači: W.Rivier (samo vrh glave), F.Gygli, O.Naegeli (iza Euwea, samo lice), H.Johner, P.Johner (iza H.Johner), B.Colin, A.Staehelin (između Colina i Aljehina), H.Grob, E.Voellmy, W.Henneberger.
Ispred njih, s lijeva na desno: M.Euwe, Sultan Khan, O.Bernstein, A.Aljehin, S.Flohr, a ispred E.Bogoljubow.

Ovaj odlomak iz knjige turnira opisuje scenu na početku turnira koja bi mogla biti poznata svakom ‘putujućem’ šahisti. Napisao ga je Fritz Widmann, poznati slikar, novinski kolumnista, šahovski entuzijasta, a kasnije i predsjednik Švajcarske šahovske federacije.

„U hotel Gurten-Kulm gosti su stigli 15. jula, uoči velike bitke. Kišne oluje i oblaci magle zaklanjali su pogled. Kapljice su tekle niz prozorska stakla – i sa fino zakrivljenog nosa Indijca, Sultana Khana, koji je patio od teške prehlade, koji je koračao salonima, usamljen i izgubljen, povremeno zaustavljajući se na prozoru da proviri kroz zamagljena stakla u vlažan, kišni pejzaž. Ova melanholična scena me je dirnula u srce i ispunila me željom da se nekako iskupim za negostoljubivo vrijeme u našoj zemlji. Ali kako? Ha! Prošla mi je hrabra misao: zašto ne bih igrao s njim šah? Zbog čega smo uopšte došli? Prijedlog je bezobrazan; uostalom, on nije samo veliki majstor, već i šampion Velike Britanije, dok sam ja samo šampion šahovske zabiti. Ali ko zna, možda sreća ide na ruku hrabrima – a u svakom slučaju moja je dužnost da pomognem usamljenim gostima. Odlučio sam se i prošetao hotelom.

„Sreli smo se nekoliko puta,“ nasmješio se, „ja sam se nasmješio – napokon sam skupio hrabrosti i, znajući da je Sultan Khan musliman, pozdravio sam ga sledeći put sa ‘Salem alejkum i dobro veče’, na šta je on prijateljski odgovorio. Tada je jedna konobarica počela da prevodi između nas, i Sultan Khan je pristao na moj predlog; naručili smo čaj i igrali šah.“

I kako je prošlo? Pa – bilo je pomiješano: jednom bi on pobijedio, onda bih ja izgubio, pa bi on opet pobijedio, i tako se nastavilo, čak i kada sam probao čuvenu varijantu „obrnute Indijske“. Da sumiram, sreća mi se nije nasmiješila, ali se nasmiješila na licu finog Indijca koji je izgledao da se zabavlja. Čvrstim stiskom ruke na kraju večeri, rastali smo se kao prijatelji.’

Ova anegdota bi mogla dobro sumirati Khanovu nevolju u kontinentalnoj Evropi: pomalo usamljen, često bolestan i zavisio je o ljubaznosti drugih. Na ovom turniru, međutim, po svemu sudeći, organizatori su se potrudili da brinu o svojim gostima, a igrači su se odlično slagali. Bilo je improvizovanih brzopoteznih sesija, igara u bridžu, stonog tenisa i muzike.

Widmann skicira sretnu scenu izvana na terasi hotela. Mogao je čuti jednog od švajcarskih muzičara, profesora Riviera, kako improvizuje na klaviru u prizemlju. Sa otvorenih balkonskih prozora na prvom spratu dopirali su zvukovi gramofona – kojeg je Euwe, u pratnji supruge i njene nećakinje, ponio sa sobom na turnir. Muzika bi djelovala kao zov sirene za Flohra: „Tanz bei Euwe!“ (“Ples kod Euwea!”). Na gornjem spratu, uz zveket novinarskih pisaćih mašina, zviždali su i pjevali šahovski dopisnik The Timesa E.S.Tinsleya i berlinski majstor Rellstab.

Khan se u najmanju ruku uključio u šahovske aktivnosti. Widmann opisuje sesiju analize između igrača:

‘Moglo je biti četiri ili pet ruku istovremeno koje su pomjerale figure u mješavini mišljenja i osporavanja. I dva puta sam vidio tamnu ruku Sultana Khana umiješanu u ovu izvedbu, u oba slučaja odigrao je potez koji je iznenadio ostale, jer je Indijac, sa svojim finim osjećajem, pronašao odbranu koja je izmakla svima njima’.

Prije početka prvog kola, igrače je pozdravio Herr Raaflaub, predsjednik Bernskog šahovskog kluba i direktor turnira. Uslijedio je zajednički ručak za takmičare, organizatore i novinare, a onda je tačno u dva sata počela borba, tišina turnirske dvorane remećena je samo udarima daleke grmljavine iz oblaka iznad Bernskog Oberlanda. U prvom kolu, kao i u Londonu, Khan je igrao protiv svjetskog prvaka.

Aljehin je bio zasluženi pobjednik, ali ova pobjeda nije bila tako ubjedljiva kao u San Remu 1930. ili Bledu 1931. Prvo poluvrijeme turnira igrao je sa svojom uobičajenom dominacijom, ali je tada izgubio stabilnost i u par partija imao je sreću što nije izgubio. Postojala je duboka ocjena igre svjetskog prvaka u knjizi turnira:

„Ne može se pobjeći utisku da je Aljehin nedavno davao previše od sebe. Neprekidan niz simultanki i turnirskih partija mora na kraju biti iscrpljujući za nekoga poput Aljehina, čija želja za pobjedom oštećuje nerve i koji uvijek pokušava da pruži svoj najbolji nastup kad god sjedne za tablu..’

Završivši samo nedelju dana prije Berna, Aljehin je odigrao preko 30 simultanki u isto toliko dana, prelazeći s jednog kraja Francuske na drugi.

Ovo je bila velika razlika u odnosu na njegove najbliže rivale. Flohr je također imao naporan program događaja, ali je odlučio da igra na minimalistički način, zadržavajući većinu svoje energije za pobjedu nad švajcarcskim igračima. Euwe je igrao s ‘nepokolebljivom čvrstoćom… Na njegovoj tabli nije bilo ni uzbuđenja ni senzacija, umjesto toga njegove igre su zračile osjećajem jasnoće i klasične ljepote.’

Igranje 15 partija bez dana odmora – u korist švajcarskih amatera koji nisu mogli da uzmu previše slobodnog vremena – vjerovatno nije pomoglo Aljehinu. S druge strane, izgleda da raspored nije uticao na Sultana Khana, koji je ušao u formu nakon lošeg starta.

Knjiga turnira rezimirala je njegov nastup:

‘Sultan Khan je u Bernu pokazao sve što se od njega očekivalo: još uvijek mali izbor varijanti otvaranja, mnoštvo taktičkih iznenađenja, zapanjujuću vještinu završnice, pa čak i u najzahtjevnijim pozicijama nepokolebljiv i super- ljudski mir. Osim toga, možemo primijetiti da se njegove vještine neprestano razvijaju i nadmašuju njegove slabosti. Igrao je u Bernu kao nikada do sada, a u bliskoj budućnosti sigurno će ponuditi šahovskom svijetu nova iznenađenja.’

Sultan Khan skiciran tokom partije protiv Euwe-a – iz Turnirske knjige

Zaista je bilo mnogo toga da se pohvali u Khanovoj igri: možda prije svega njegovu koncentraciju koja mu je donosila dodatne poene u dugim partijama. Njegova otvaranja, kao i uvijek, često su izazivala zbunjenost, iako je čak i ovdje bilo određenog poboljšanja. Jednom se odvažio na 1.e4, ali je inače igrao 1.d4, uglavnom sa fijanketom na kraljevoj strani, dajući svojim otvaranjima bijelim više čvrstine. Sa crnim figurama je bio manje pouzdan. Njegov Caro je poražen u 1. kolu od Aljehina; njegov Nimzo je bio klimav u 4. kolu; njegova vlastita verzija Grünfelda protiv Euwea, bila je jadna. S obzirom na njegovu očiglednu potrebu da igra u formi, za Sultana Khana je možda bila dobra vijest da će njegov sljedeći turnir, Britansko prvenstvo, uslijediti samo nekoliko sedmica nakon Berna. Da li će izdržati da igra jedanaest kola? Da li će moći da povrati titulu koju je izgubio prethodne godine?

(Nastaviće se)