Sultan Khan-Indijski sluga koji je postao šahovski šampion Britanske imperije (8.nastavak)

Ratnik Sir Umar bio je fizički dokaz sposobnosti borilačkih kasta, a Sultan Khan, iako nije izgrađen u istom kalupu, bio je dokaz njihovog intelektualnog kvaliteta. Između ovog dvojca politička poruka nije mogla biti jasnije izražena.

Sljedećeg dana, u nedjelju 28. aprila, bivši svjetski prvak, José Raúl Kapablanka, održao je simultanku u St. John’s Woodu u sjevernom Londonu. Odigrao je 35 partija, pobijedio 29, remizirao tri i izgubio tri od Dr G.F.Abercrombiea, Mr F.Salmonyja i Sultana Khana. Ako niste pročitali uvod, sada je trenutak. Inače, pored prikazanih rezultata, The Times je objavio da će Khan ‘vjerovatno nastupiti na turniru Britanskog šampionata u Ramsgateu’, što pokazuje da su pregovori za njegovo učešće vođeni prije odlaska u Englesku.

Kapablanka je bio plodan igrač simultanki, igrajući ih više od bilo kojeg drugog profesionalnog igrača svog vremena – i vjerovatno više nego bilo koji drugi od tada. Na svojoj prvoj turneji po SAD-u 1909. godine između 12. januara i 2. marta, prošao je zemlju odigravši 31 simultanku sa izvanrednim ukupnim rezultatom od 571 pobjede, 18 remija i 13 poraza. Ovo nije bilo samo nešto što je praktikovao u mladosti. Početkom aprila 1929. krenuo je na svoju 9. evropsku turneju simultanki. 8., 9., 10. i 12. aprila igrao je u čuvenoj robnoj kući Selfridges u srcu Londona, postigavši ukupno 127 pobjeda, 9 remija i samo 1 poraz.

Njegov stil igre bez napora savršeno je pristajao ovim egzibicionim predstavama. Aleksandar Aljehin, njegov veliki rival, priznao je da nikada nije video ni kod jednog drugog igrača takvu „zapanjujuću brzinu razumjevanja šaha“. Nijedan drugi profesionalac nije mogao da se mjeri sa Kapablankinom brzinom u simultankama ili njegovim rezultatima.

Kubanac je odisao zvjezdanim kvalitetom: bio je šarmantan, ljubazan i uvijek besprijekornog ponašanja. On je jedan od rijetkih šahista koji je postao poznat izvan uskih okvira turnirskog kruga i bio je izuzetno popularan u široj javnosti. U Selfridgesu je pristao da odigra simultanku ‘samo za žene’. Četrdeset žena se pojavilo. Sve ih je pobijedio.

Takve simultane turneje nisu bile samo unosne, on je ispunjavao i profesionalnu dužnost prema svojoj zemlji. Nakon što se probio u svjetsku šahovsku elitu, Kapablanka je osigurao mjesto u kubanskom ministarstvu spoljnjih poslova kao „opšti“ ambasador, zapravo predstavljajući svoju zemlju gdje god je putovao. Mogao je boraviti u kubanskim ambasadama, uživati u njihovom gostoprimstvu i dolaziti u kontakt sa velikanima i uglednim osobama iz drugih sfera života. Toliko angažovanje umanjilo je finansijski pritisak koji su morali da izdrže mnogi drugi šahovski profesionalci, i nije ni čudo što su neki od njih smatrali da ih Kapablanka gleda sa visine. Oni su se sigurno ugledali na njega.

William Winter, jedan od vodećih igrača Engleske, napisao je:

‘Moram reći da moji prvi utisci o njemu nisu bili povoljni […] kao i drugim engleskim igračima, zamjerio sam njegovo ponašanje za tablom. Nikada nije sjedio, već kada je na njega došao red da odigra potez, došetao je do stola, posmatrao poziciju na nekoliko sekundi, odigrao potez i otišao kao da igra simultanku. Vjerovatno je imao opravdanje u tome što je omalovažavao protivnike, ali nije morao to pokazivati tako direktno.’

Kapablanka je sam napisao: „Taštinu smatram glupom stvari, ali još gluplja je ta lažna skromnost koja uzalud pokušava otkriti ono što sve činjenice nastoje dokazati.’

Trebao bih dodati da je Winter rekao: ‘Kasnije se oslobodio svih tih manira, i počeo sam cijeniti njegovu istinsku narav.’

Iako je Kapablanka 1927. izgubio titulu prvaka svijeta od Aljehina, bilo je mnogo onih koji su vjerovali da je Kubanac ipak jači igrač. Htio je da dokaže da još uvek može da bude dostojan izazivač i počeo je da igra na više turnira nego što je igrao kao svjetski šampion.

Godine 1928. bio je drugi u Bad Kisingenu, prvi u Budimpešti, prvi u Berlinu, a pored toga uklopio i odradio još jednu turneju simultanki.

Ako bi ostao u fokusu javnosti, postojala je veća šansa da bi mogao prikupiti dovoljno sredstava za izazivanje Aljehina na revanš meč za svjetsku titulu.

Prije simultanki u Selfridgesu, Kapablanka je igrao za strane majstore protiv britanskih majstora u Ramsgateu i postigao najbolji rezultat sa 5½/7. Osim svoje simultane turneje, za ostatak 1929. godine igrao je u Karlovim Varima, Budimpešti, Barseloni i na kraju, krajem godine, opet u Engleskoj na tradicionalnom turniru u Hastingsu. Tada ćemo se ponovo vratiti na njega.

Prva nedjelja u Londonu nije mogla proći bolje za Sira Umara Hayat Khana: utvrdio je prijateljstvo s Sir Johnom Simonom, upoznao se s britanskim establišmentom i njegovo ime i ciljevi su publikovani u novinama širom zemlje. Veći dio toga zahvaljujući njegovom šahovskom štićeniku koji je imao sjajne nastupe i punio novinske naslove.

Društveni Sir Umar bio je u svom elementu s predstavljanjima i uspostavljanjem kontakata. U predstavljanju ‘ratničkih kasti’, veza Sira Umara sa Sir Johnom Simonom bila je ključna, ali zapravo je bila obostrano korisna veza. Sir Umar prisustvovao na nekoliko sastanaka i prijema s njim uoči opštih izbora, često dajući govore podrške i pružajući vidljive dokaze da rad komisije napreduje s odobrenjem samih Indijaca – iako su protesti u Indiji govorili drugu priču.

Sultan Khan se nije upuštao u takve političke igre. Uzaludno bi tražili bilo kakav njegov stav o indijskoj nezavisnosti ili bilo kojem političkom pitanju: bilo bi prilično neprimjereno učiniti tako. Znao je svoje mjesto. Sir Umar je bio političar – i gospodar. Ali Khan je imao koristi od veza koje je njegov pokrovitelj uspostavio. U utorak 30. aprila, Imperijalni šahovski klub je organizovao ručak u čast Sira Johna Simona, Sira Umara Hayat Khana i Sultana Khana u Claridgesu, još uvijek jednom od najmodernijih i najuglednijih hotela u Londonu. Kasnije, druženje se preselilo u sjedište kluba gdje se Kapablanka pridružio društvu. I Sir Umar i Sultan Khan, kao i drugi članovi, na kraju su igrali za Imperialni šahovski klub i ostali članovi tokom svog boravka u Londonu. Imperijalni šahovski klub se sastajao u Brook Streetu u Mayfairu, jednom od najekskluzivnijih lokacija Londona. Osnovao ga je Andrew Bonar Law (premijer 1922-23) i drugi ugledni parlamentarci koji su željeli upoznati najjače šahiste u zemlji, da ne kažemo u svijetu, za prijateljskom šahovskom tablom. Nije čudo što je Sir Umar bio željan da se pridruži takvom društvu.

Sir Umar Hayat Khan i Sultan Khan u Londonu 1929.

-Nastaviće se-