Velemajstor Božidar Ivanović: Sjećanje na Vladimira Vukčevića i predratnu generaciju

Piše: Božidar Bonja Ivanović

Čovjek kao najjača figura u šahovskoj tradiciji Crne Gore

SJEČANJE NA VLADIMIIRA VUKČEVIĆA I PREDRATNU GENERACIJU

U crnogorskoj šahovskoj tradiciji ostala je zabilješka iz pera Maksima Lutovca da je prvi crnogorski šahista bio genijalni Petar II Petrović a ja sam u svojoj drugoj knjizi „Šahovski vrhovi“ dodao – možda su šahovske figure bile njegove brojanice. Vladika Rade je 1837. godine, tokom boravka u Trstu, angažovao Antida Žoma da mu drži časove francuskog jezika i pozvao ga da nastavi taj posao u Crnoj Gori. Žom je naredne godine stigao na Cetinje i u njemu boravio 18 mjeseci. S entuzijazmom je učio vladiku da igra bilijar i šah a te njihove partije „bile su prve koje su odigrane u slobodnoj Crnoj Gori“. Od tada su protekle decenije dok je šah dobio vladičinog nasljednika kad je jedna od rijetkih sačuvanih fotografija ovjekovječila partiju koju su odigrali knjažev ađutant Blažo Petrović (brat vojvode Boža) i dvorski ljekar, Francuz Jean Batist Fevrier, Francuski ljekar je, u dva navrata, boravio desetak godina na Cetinju a umijeće drevne igre donio je vjerovatno iz čuvenog „ Cafee da la Regance“ u Parizu koji je bio šahovska Meka Evrope u trajanju od 1681, do 1916. godine.

Dvadesti vijek podario je Crnoj Gori brojne pristalice drevne igre a neki od njih proslaviće svoja imena u rijetkim šahovskim hronikama tog vremena. Prvi među njima koji se predano otisnuo u takmičarsku arenu bio je šahovski majstor Vasilije Tomović, rođen 1906. u Mateševu. U djetinjstvu je pokazivao interesovanje za šah, matematiku i filozofiju što je i završio u Grenoblu i Beogradu kao da mu je uzor bio drugi svjetski šampion dr Emanuel Lasker. Tomović je umro u Beogradu 1990. godine.

Druga sjajna ličnost bio je Božidar Kažić (1921–1996) prvi zvanični prvak Crne Gore, pobjednik šampionata 1946. na Cetinju. Po završetku rata Kažić i Svetozar Gligorić ostali su nekoliko mjeseci na Cetinju i potom otputovali za Beograd gdje su nastavili različite ali veoma plodne šahovske karijere. O Gligoriću znamo puno a o Kažiću je dovoljno reći da je bio jako cijenjen kao sudija velikih takmičenja i dugo je vršio funkciju potpredsjednika Svjetske šahovske federacije FIDE.

Poslije ova dva najznačajnija imena iz tog perioda, već tridesetih godina rađaju se budući nosioci i čuvari šahovskog plamena u Crnoj Gori. Najstariji od njih Blažo Sredanović bio je glavni kreator šahovskih zbivanja u Crnoj Gori u poslijeratnom periodu. Jednom je pobijedio na prvenstvu Crne Gore (1954) ali je njegova uloga bila više organizacionog karaktera u čemu je bio veoma uspješan. U toj starijoj generaciji koja se rađala tokom treće decenije XX vijeka stasavali su Vladimir Vukčević (1933) Đorđije Đurović (1934) braća Momčilo (1934) i Božidar Ćetković (1935) Momčilo Vuković (1935) Dragoljub Minić, Maksim Lutovac i Milan Bajović (1936) Ljubo Živković (1938) i Mihailo Milonjić (1939). Svi su ostavili lijep šahovski i ljudski trag koji je trajao tokom čitavog XX vijeka, sve do stupanja na scenu kompjuterskih vrijednosti koje poznaju samo pobjedu i rejting. Fizičkim odlaskom ljudi sve se polako zaboravlja pa se zagube informacije o njima i čovjek osjeti tužnu prazninu kad ne može da sazna gdje su i da li su živi. Od pomenutih imena sa ove liste samo su još dvojica na životnoj pozornici a ja, kao njihov sledbenik, želim da ukažem lično poštovanje za sve što su uradili za ugled crnogorskog šaha.

U tom smislu smo par puta tokom poslednjih godina razgovarali dr Ljubo Živković i ja i jedino nijesmo mogli ništa da saznamo o davno „nestalom“ kolegi Vladimiru–Vladu Vukčeviću. „Znali smo“ da je, negdje sedamdesetih godina, otišao s porodicom u Beograd jer kao inženjer geologije nije mogao da nađe odgovarajući posao u Crnoj Gori. Ja sam pitao starije beogradske šahiste ali niko nije mogao da mi kaže bilo šta o njemu. Naravno, on je davno prestao da igra šah ali nije prestao da se interesuje za ono što je bilo prva ljubav njegovog života. I kad smo se obojica već pomirili sa tim da je nemoguće doći do informacija o tom dragom čovjeku koji je stasom ličio na čuvenog Paula Morfija, prije dva dana pozvoni mi mobilni dok sam sjedio u jednom cetinjskom kafiću. Intermajstor dr Ljubo Živković, jedna od legendi crnogorskog zdravstva i šaha, započe razgovor sa mnom uz takav uvod da sam osjetio da ima nešto važno da mi kaže. „Upoznah juče jednog mladog čovjeka i, nećeš vjerovati, ispostavilo se da je to sin od Vladimirovog brata koji mi ispriča o njemu sve ono što smo željeli da saznamo. Vlado je umro prije osam godina u Beogradu. Imao je dvije kćeri i jedna je umrla.“

U tim trenucima prođoše mi kroz glavu sjećanja na prve dane boravka u Titogradu (danas Podgorici) gdje smo se preselili 1967. – dvije godine poslije očeve smrti. Skoro svakodnevno sam dolazio u Šah klub Titograd gdje smo u predvečerje igrali nebrojene brzopotezne partije. Tu se okupljalo veliko i raznovrsno društvo šahista, pravnika, inženjera, ljekara, političara, profesora, književnika i zanatlija koji su pravili nevjerovatno zabavan štimung, prateći igru i duhovite komentare igrača. Mlađi su igrali uz neke skromne opklade a stariji uz sočne komentare kojima bi označili situaciju na tabli. Među najduhovitijim učesnicima u tom programu uživo upravo su bili Momčilo Ćetković i Vladimir Vukčević. Obojica su bili jako obrazovani ljudi. Momčilo sjajan pravnik sa velikim ugledom u gradu a Vlado inženjer geologije i prvak Crne Gore u šahu 1955. i 1956. godine. Pošto je već više od deset godina napustio aktivnu igru Vlado je i na svoj račun znao da izgovori vruću riječ znajući da bi u svoje vrijeme tu poziciju lako doveo do pobjede. Posmatrao sam ga dok vuče poteze i baš me podsjećao na Morfija. Oniži rastom, živahnog pogleda i brzih pokreta djelovao je veselo, inteligentno i skromno. Sjećam se da sam poslednju njegovu partiju sa Momčilom Ćetkovićem tada gledao u klubu i pratio šta ima novo u Španskom gambitu koji je on očigledno tretirao po najnovijim analizama, vjerovatno iz nekog ruskog časopisa. Poslije Vlada Vukčevića na crnogorskom tronu našao se Dragoljub Minić koji je početkom šezdesetih odselio za Beograd i potom za Zagreb.

Eh, rekoh doktoru Žiki, drago mi je da smo konačno saznali životnu priču o Vladu, jednom iz te sjajne predratne generacije koja je i tebe inspirisala da uzletiš visoko i kao ljekar i kao šahista…

(Preneseno sa fejsbuka)