EVGENIJ ZAGORJANSKIJ
Izdavač: “FIZKULTURA I SPORT”, Moskva, 1980

Polova poznanstva s vlasnikom izdavačke kuće „Ledžer“ dogodila su se još u New Yorku, kada su obožavaoci Pola svečano proslavljali njegov 22. rođendan. Izdavaču „Ledžera“ bilo je potrebno, iz marketinških razloga, da stavi Polovo ime na naslovnu stranu njihovog mjesečnika, koji se svuda čitao.
Izdavač je odmah dao Polu avans za čitavu godinu i pružio mu potpunu slobodu u izboru i pripremi materijala. Pol se uhvatio posla prilično ozbiljno, ali mu je nedostajalo iskustvo u novinarstvu i pedagoškog talenta.Prvi tekstovi koje je pripremio Pol izašli su u štampu 6. avgusta 1859. godine. Iznenadili su čitaoce svojim praktičnim pristupom. Čuveni meč Laburdone – Mak-Donel Pol je komentarisao iz perspektive vrhunskog praktičnog igrača, bez ikakvih generalizacija i analogija.
Nivo komentara je bio potpuno neadekvatan; samo majstori bi samostalno mogli shvatiti gomilu najkompleksnijih varijanti i analitičkih nijansi.
Običnom šahisti, Polovi tekstovi u šahovskoj rubrici nisu pružali ništa korisno, i nisu mu donijeli nikakav uspjeh. U odbranu izdavača „Ledžera“, treba reći da nikada nije tražio od Pola da vrati avans koji mu je dao…
Dvije nedjelje zaredom Pol je čekao pismo od Mej – i nije ga dočekao. Pisma nije bilo. Pol je skupio hrabrost, naredio da se upregnu konji, i sam krenuo prema Lebičijim Prudovima. Morao je saznati sve i odlučiti se za nešto. To je bilo u Polovom karakteru. Trudio se odugovlačiti odluku što je duže moguće, birajući teško iščekivanje umesto teškog udarca. Ali kad je udarac neizbežno visio nad njim, hrabro mu je išao u susret, i nije bilo moguće zadržati ga.
Putovao je prema Allisonovom imanju, a u srcu ga je mučilo predosjećanje nečeg lošeg. Mej ga je sasvim slučajno srela u predsoblju starog doma, prolazeći pored njega. Za trenutak se zaledila, podigla ruke prema glavi u gestu očaja, a zatim se polako kretala prema njemu. Približavala se – visoka, graciozna, očaravajuća; šuštanje njene haljine bilo je poput magične muzike.
— Oh, Pol!…
Zaustavila se na pola puta tako iznenada, kao da je udarila u prozirni zid. Njene ruke su poletjele gore i bespomoćno pale.
— Oh, Pol, oprosti mi!…
Glas joj je zadrhtao, čuo je šuštanje njene haljine i ona je nestala u sobama. Pol je ostao sam i stajao tako beskrajno dugo minutu.
— Gospodine, gazda Alison vas poziva u svoj kabinet! – reče promukli glas iz pozadine. Pol se teško osvjestio. Podigao je glavu, pogledao oko sebe, pa se iskašljao.
Batler Tomas, ostario i neugledan, stajao je pored njega, gledajući ga svojim poluslijepim, suznim očima.
Pol je poslušno krenuo za debelim leđima u zakrpljenoj livrei. Nemoćno je pokušavao da se sabere osjećajući amorfnu mješavinu nezadovoljstva i uvrede.
Ušao je u kabinet. Džerald Alison je sjedio za radnim stolom. Nimalo se nije promijenio, hladne, svjetle oči gledale su ga mladoliko i odlučno. Alison je pažljivo ugasio cigaru. Sve je išlo kako treba, sin poraženog neprijatelja došao je kod njega. Sada – oprez, ne treba žuriti previše… Alison je uživao u tom trenutku. Čekao ga je dugo.
— Sjedite, dečko moj! — rekao je blago. — Postali ste malo viši, ipak ste porasli.
Pol se blago nasmješio, sve je znao unapred.
— Porasli ste i postali slavna ličnost Sjevera, — ponovio je polako Alison. — Samo ne znam kako će to odgovarati ovdje kod nas, na Jugu…
Pol je slegnuo ramenima. — Hoćete reći da vas to ne brine. Ali, uzalud, gospodine Morfi. Stojimo na pragu velikih istorijskih događaja, kojih se vaš pokojni otac toliko bojao.
— Htio sam, gospodine, da razgovaram s vama o tome, — prekide ga Pol. Znao je sve, ali morao je da ode do kraja.
— Ne bi o tome? A o čemu bi onda razgovarali, smije li se znati?
— O… o gospođici Mej.
— O gospođici Mej? Ali o čemu može biti razgovora između nas na tu temu?
— Gospođica Mej mi je dala riječ, gospodine, da će poći za mene— reče tvrdoglavo. Alison tiho progunđa.
— Postali ste pravi Sjevernjak, dečko moj! Čak ste i zaboravili da kod nas na Jugu sudbinu djevojke odlučuju njeni roditelji… Veoma je žalosno što ste uzeli riječ od nje, a da prethodno niste porazgovarali sa mnom.
Pol se neočekivano ispunio ludom nadom. A šta ako je Alison samo uvrijeđen? Samo uvrijeđen i odlučio ga kazniti?…
— A… šta biste mi onda rekli, gospodine? — upita on promuklo.
Alison se smjestio u fotelju udobno.
— Tada?.. Tada bih vam rekao da nema govora o braku ćerke Džerald Alisona s mladićem bez imanja, bez porijekla, čak i bez zanimanja.
— Ja sam advokat, gospodine! I pripadam jednoj od najboljih kreolskih porodica u državi!
— Kreolskih, to ste sami rekli… A to da ste vi advokat, to prvi put čujem. Mislio sam da ste vi – igrač šaha, igrač koji zarađuje za život. Mislio sam da dobijate vrijedne poklone, a zatim ih prodajete, ali to nije prikladno za moju ćerku. Srećom, ona je sasvim razumna djevojka. Izbacila je iz glave sve djetinjarije (da, gospodine Morfi, upravo djetinjarije!) i prihvatila momka koga sam joj odredio. To je Redži Elington, sin mog dugogodišnjeg prijatelja. Pravi južnjački džentlmen, zar ne?
— Natjerali ste Mej, — tvrdio je Pol.
— O, Bože! — uzrujao se Alison. — Zaista li izgledam kao tiranin? Ako želite, mogu pozvati Mej, i ona će vam sve sama reći?
Svjetle oči gorile surovim radoznalošću. Pol je trznuo, s njim su se igrali kao mačka s mišem.
— Ne, gospodine, hvala vam…
— I još nešto, gospodine Morfi… — Glas Alisona postao je nervozan, svaka riječ je udarila poput eksera od jednog inča. — Na vašem mjestu, zaboravio bih put do Lebjaži Pruda. Ovdje nemate prijatelje. Srećno vam bilo!
Pol se kretao prema vratima, ali nemilosrdni glas ga je stigao na pola puta. Zaustavio se.
Odbacite sve, idite odavde! – Allison je progovori grubo.
„O čemu on priča?“ – Paul nije odmah shvatio.
-Nemate šta da radite u Luizijani!- Odlazite prije nego bude prekasno zahvalićete mi se kasnije! Idite na Sjever!
Pod se naglo okrenuo, od bijesa je zadrhtao je i zablistao u očima… Jedva se kontrolisao.
-Ne gospodine! Ovo se neće desiti dok sam živ!-
I zalupio je vrata za sobom.
(Nastaviće se)