EVGENIJ ZAGORJANSKIJ
Izdavač: “FIZKULTURA I SPORT”, Moskva, 1980

On je počeo shvatati – bio je prvi Amerikanac koji je pobjedio Evropu, Božjim blagoslovom… Sve je radilo za njega. Slaveći njegov trijumf, svi ti ljudi gajili su snove o svojim sopstvenim…
Nakon banketa, Pol je stigao do šahovskog kluba u Njujorku, gdje su ga dočekali ovacijama.
U razgovoru sa sekretarom kluba, mladim Frederikom Perenom (Perin Frederick), kojem je brat iz Nju Orleansa, Pol je rekao da razmišlja o tome da ubuduće daje svim američkim šahistima lovca fore.
Peren je zagonetno nasmijao.
— Čini mi se, gospodine Morfi, da ste skloni da potcjenjujete američke šahiste. Mnogima od njih dati lovca fore je potpuno nemoguće!
Pol je pogledao u njegovo rumeno lice i upitao tiho:
— Vjerovatno, gospodine Peren, mislite na sebe?
— Bar na sebe, gospodine Morfi!
— Zar ne želite da probate?
Igrali su četiri partije s rezultatom 3:1 u korist Pola. Peren se ludački ponašao i vikao da ga Pol jednostavno hipnotiše, da nikada u svom životu nije igrao tako slabo…
Pol je predložio da odigraju drugi meč sledećeg dana, malo duži. Taj meč je odigran i završen porazom Perena sa rezultatom 8-2, =2. Kako to često biva, u osobi Perena, Pol je stekao neprijatelja.
— Našem dečku se pokvario karakter! — sa tugom je komentarisao sudija Mik na banketu. — Slava kvari ljude!
Zaista, Pol nije sada bio tako blag i oprezan kao prije godinu i po dana. Na jednom od njujorških prijema, pukovnik Mid, predsednik Američke šahovske asocijacije, govorio je u čast Pola i dva puta se osvrnuo na njegovu „šahovsku profesiju“. Prvi put se Pol trgnuo, ali je ćutao. Drugi put skočio je s mjesta, pobijelio, i oštro prekinuo govornika. Drhteći od bijesa, izgovorio je riječi da nikada nije bio šahovski profesionalac i da nema namjeru da to postane, da nije zaradio ni jedan peni igrajući šah i da nema namjeru da zarađuje na taj način, da je po zanimanju advokat i zahtjeva od pukovnika Mida odgovarajuće izvinjenje…
I postiđeni, pocrvenjeli Mid se izvinio Polu, povukao svoje nezgrapne reči i tek nakon toga uspio da završi svoj govor. Teško je reći da li je nakon toga gajio iskrenije osjećaje prema Polu.
Na kraju je došao 25. maj, koji je Pol željno čekao. Nestrpljivo je želio da što prije ode kući, brojao je dane do svojeg odlaska, po ulicama mu se činilo da čuje nježni poziv Ellen.
Bijeli salon univerziteta bio je prepun kada je mali pobjednik stupio na scenu. Dočekali su ga vatrenom, neprekidnom ovacijom koja se činila kao da nikada neće prestati.
John Van Buren, sin predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, uručio je Polu „nacionalni poklon“. Kada je zavjesa bila povučena, dvorana je uzdahnula. Na niskom stolu stajala je šahovska tabla od ružinog drveta, ukrašena srebrom. Bijele figure bile su od srebra, a crne – od livenog zlata. Obe su stajale na postamentima od karneola.
Natpis na ovalnom zlatnom privesku glasio je:
„Polu Morfiju u znak priznanja njegovog genija i kao izraz dubokog poštovanja od prijatelja u Njujorku i Bruklinu. 1859. godina.“
Na drugoj zlatnoj pločici bile su urezana imena trinaest najvećih šahista svih vremena, pri čemu je ime Pola Čarlsa Morfija bilo poslednje.
John Van Buren je održao dugačak govor u kojem je ponovo pomenuo da je Pol “bio predodređen da postane prvi Amerikanac koji je ostvario bezuslovnu pobjedu nad Evropljanima…” U govoru je takođe rečeno da je Pol stekao svjetsku slavu ne samo kroz njegovu šahovsku snagu, već i odlične kvalitete Amerikanca kao gospodin: hrabrost, skromnost i velikodušnost…
-Nije ni čudo, gospodine Morfi, jedan od vaših protivnika, monsieur Saint-Aman, nazvao vas je šahovskim Bayardom u štampi!
Dame i gospodo! Molim vas, pridružite mi se u odavanju počasti Paulu Morphyju, svjetskom šampionu u šahu!
Ovim je John Van Buren završio svoj govor, i to dugo vremena mermerna sala je tutnjala tako glasno da se nije moglo čuti jednu reč.
Posle John Van Burena nastavio je g. W. J. A. Fuller, i u ime komiteta poklonio Paulu veliki zlatni sat poznatog brenda Waltham. Ovaj sat bio je posebna narudžba. Njegova kutija bila je prošarana malim dijamantima, a na kruni bio je veliki plavi dijamant. Brojevi na brojčaniku bili su označeni šahovskim figurama napravljenim kao najfinije umjetničko djelo.
Na prvom poklopcu bio je izrađen ispupčeni američki grb, a na drugom inicijali: P. C. M.
Na unutrašnjoj strani poklopca bilo je urezano: „Polu Morfiju od njujorškog organizacionog komiteta kao priznanje njegovom geniju i zaslugama. Njujork, maj 1859. godine“.
Kada su svi govori završeni, došao je red na Paula da iznese svoj govor zahvale. Nije se pripremao za to, a sama svečanost je za njega bila potpuno neočekivana. Smisao proslave bio mu je jasan, Fuller takođe nije zaobišao frazu o tome kako je „Vi, gospodine, bili prva osoba koja je obezbjedila nespornu pobjedu američkog uma“…
Sve je bilo jasno, moglo se udovoljiti organizatorima i oduševljenoj publici, u istom tonu. Ali to Pol nije želio. Održao je prilično dugačak govor o šahu, koji nije namjeravao da izgovori. Nazvao je šah umjetnošću i istakao njegovu sposobnost da uzdiže i obogaćuju društvo. Rekao je da ako šah uspije da postigne potpunu pobjedu nad kartama, moral društva će neprocjenjivo profitirati, jer su karte njegov bič i sramota.
Ali ovdje je osjetio da ga vlastita rječitost odvodi na stranputicu i odlučio je mudro da se obuzda. Zahvalio se toplim riječima svim stotinama i hiljadama novih prijatelja koji su mu do tada bili nepoznati.
„Da znaju,“ rekao je, „da posjedujem ne samo šahovsku memoriju, već i memoriju srca. S ponosom ću odnijeti ove divne poklone u svoju južnu domovinu i čuvaću ih kao neprocjenjivo sjećanje na prijatelje iz Njujorka!“
Činilo se da oduševljenje nikada neće prestati. Ponovo, kao u Parizu, Pol je pobjegao kroz tajni prolaz.
(Nastaviće se)