EVGENIJ ZAGORJANSKIJ
Izdavač: “FIZKULTURA I SPORT”, Moskva, 1980

Moraš biti ili pobjednik ili gubitnik. Dakle, želim da budem pobjednik – i biću. Ovo mi je jedina prilika da pokažem svijetu ko sam. Ovakvu drugu priliku vjerovatno nikada neću imati. Treba mi samo jedna stvar – da odbacim okove, prisilim se da igram punom snagom. Moram doći do nje, izvući je na površinu. Paulsen je jak u odbrani, ali u napadu ja sam jači od njega, on je težak i spor. I moram pobijediti, jer su ulozi nejednaki: Paulsen i izgubivši on će ostati Paulsen, a ja…
Paulsen izbjegava otvorenu igru, crnim figurama igra svoje omiljeno otvaranje Sicilijanku sa ranim izlaskom kraljice. Da li je ovo stvarno dobra varijanta? Malo je vjerovatno… Ili bolje rečeno, mora se nekako opovrgnuti, i moraću da tražim kako tačno… Vjerovatno je moguće igru bijelog poboljšati. Šta ako… Pol je zastao na trenutak. Zatim je otrčao u hotel i postavio šah. Jutro ga je zateklo kod table. Nije išao u krevet, već detaljno proučavao omiljenu varijantu Paulsen.
Četvrta partija završena je remijem, iako je Pol imao prednost. U sledećoj partiji (opet Sicilijanka) Pol je žrtvovao pješaka u otvaranju. Paulsen je neoprezno prihvatio žrtvu, crnu kraljica se zaplela među bijele figure i uskoro bila izgubljena. Bila je to prekretnica. Paulsenov moral je bio poljuljan.
Pol je počeo pobjeđivati. Brzo mu je rasla svijest o vlastitoj snazi, rizikovao je, kombinovao, žrtvovao figure i pješake. U jednoj od partija žrtvovao je Paulsenu kraljicu za laku figuru. Dva topa i dva lovca razvili su tako ludu aktivnost da je bijeli bio prisiljen da se preda u dvadeset i osmom potezu. Paulsen se branio mrzovoljno i šutke, ali nije mu mogao ništa suprotstaviti osim strpljenja i upornosti. Pol je pobjedio još dvije partije zaredom i završio meč rezultatom 5:1 uz dva remija. Njegov je cilj ostvaren, Amerika je dobila prvaka.
**********
Čitav krug njuorleanskih šahista s oduševljenjem je govorio o tome da se Pol Morfi nije ni malo promijenio. On je i dalje rado igrao sa svojim starim partnerima, davao im kao foru pješake i figure, razgovarao i smijao se, ponekad čak češće nego ranije.
Jednog dana, u odsustvu Pola, Šarl de Morijan je predstavio šahovskom klubu sjajnu ideju. Ona je bila žustro raspravljana i konačno prihvaćena gotovo jednoglasno.
Kakav je smisao pozvati sve šahiste svijeta, čak ne pominjući ih po imenima? Zar nije bolje pozvati samo jednog, ali obavezno najjačeg? Ko je trenutno nesumnjivo najpoznatiji šahista na svijetu? Naravno, londonski šahista Howard Staunton, šekspirolog i književnik, koji je pobjedio sve najveće šahiste Evrope!
Tako se u šahovskom klubu u New Orleansu rodila se ideja organizacije meča između Pola Morfija i Howarda Stauntona. Sam Pol je potpuno odobrio tu ideju, ali je izjavio da se neće baviti njenim sprovođenjem. To nije ni bilo potrebno.
Grupa bogatih džentlmena izrazila je saglasnost da se kladi na Pola Morfija za bilo koju sumu „od sto do hiljadu funti“, tj. od petsto do pet hiljada dolara. Takva suma, činilo se, trebala bi zainteresovati gospodina Stauntona.
Nakon što je obezbijedila materijalnu bazu, inicijativna grupa je izradila uslove i propise za predloženi meč i poslala ih u London – direktno Howardu Stauntonu.
Ovi uslovi su bili vrlo liberalni i velikodušni, tako je ocjenio i sam Staunton. Nažalost, međutim, sadržavali su jedan potpuno neprihvatljiv stav…
Nakon što je koverta poslata u London, usledilo je napeto čekanje. Ono se odužilo, gospodin Staunton nije žurio sa odgovorom. Napokon se odgovor pojavio, ali ne u obliku odgovarajućeg pisma, već u obliku članka u novinama „Ilustrovane londonske novosti“. U tom popularnom listu, Howard Staunton je vodio šahovsku rubriku koja je izlazila svake subote.
Ovim člankom ‘američki nasrtljivci’ su dobili dostojan odgovor. Popularno im je objašnjeno da gospodin Staunton – to je gospodin Staunton, tj. ličnost. On je čovjek u godinama, a ne vjetropir i nije dječak. Ima mnoštvo obaveza, kako društvenih tako i porodičnih, kao otac porodice, suprug i građanin. Njegova istraživanja o Šekspiru s nestrpljenjem iščekuju hiljade čitalaca, a izdavači nisu voljni dugo zadržavati publiku u iščekivanju.
(Gospodin Staunton je smatrao da nije Šekspirov tekst glavni, već napomene o njemu.)
Na kraju se naglašavalo da, iako su uspjesi mladog Luizijanaca potpuno nesrazmjerni sa uspjesima gospodina Stauntona, gospodin Staunton, uvijek sa svojom dobrotom i blagonaklonošću, rado će se suočiti s mladim gospodinom Morfijem, ako se on odluči da dođe na evropski kontinent. Zdravlje gospodina Stauntona, krhko i dragocjeno, nije dozvoljavalo ni razmišljanje o transatlantskom putovanju.
Pol se veselo nasmijao.
„U pravu je, gospodo! On je čovjek u godinama i šahista čvrste reputacije. Naravno, ne bi trebalo da dođe on kod mene, već ja do njega. Šteta što to sada nije moguće…“
-Nastaviće se-