Piše: GM Rashit Ziatdinov 1 h
Sada se nagrade dijele 60 prema 40 – ranije su pravila bila stroža.
Revanš meč Lasker—Steinitz za svjetskog šampiona u Moskvi 17. novembra 1896 —14. januara 1897. Ovaj meč, čije je peripetije čitav šahovski svijet s napetostima pratio, odigran je u udobnom prostoru Moskovske skupštine ljekara (Bolshaya Dmitrovka, bivša kuća Ellis). Oba majstora zauzeli su mjesta na koncertnoj bini, a gledaoci su pratili poteze na velikoj demonstracionoj tabli. Ulaznica je bila postavljena kako za goste, tako i za članove Skupštine, u iznosu od dva rublja. Meč se igrao do 10 dobijenih partija. Oba majstora su prije početka meča uplatila depozit od 500 rubalja. Pobjednik je trebao dobiti 2.000 rubalja, poraženi — 1.000 rubalja, osim toga, oba učesnika meča su imala pokrivene troškove puta i boravka u Moskvi. Partije su se igrale ponedjeljkom, srijedom i petkom, od sedam sati naveče do dva sata ujutro, uz pauzu od jednog sata. Kontrola vremena bila je postavljena na 15 poteza za sat.
Steinitz je napisao 17. decembra 1896. [nakon 11. partije meča] u novinu „Sun“ u New Yorku: „Zašto gubim tako ubjedljivo? Prije svega zato što je Lasker najveći igrač s kojim sam ikada igrao, i vjerovatno najbolji koji je ikada postojao uopšte. To zvuči kao da ovim želim objasniti razlog mojih poraza i istovremeno umanjiti snagu igre mojih prethodnih protivnika.
Ali zapravo ja trenutno jednostavno ne mogu izdržati borbu s prvoklasnim majstorom. Šahista jednostavno nema prava da bude bolestan, baš kao ni vojni vođa na bojištu; o tome sam već često pisao i dalje se držim toga mišljenja. Mogu tvrditi da je moj strašni poraz prouzrokovan prije svega nesanicom i nervoznim umorom. Usput, to bi moglo zanimati knepovsko društvo u New Yorku. Kada sam završio tretman u Wörishofenu [gdje se nalazila famozna „Kneippova klinika“], osjećao sam se sasvim pristojno i bio sam siguran u pobjedu nad protivnikom; međutim, nisam uzeo u obzir uslove u kojima ću živjeti u Moskvi.
To može izgledati čudno, ali u Rusiji nije moguće dobiti hladnu vodu i dovoljno provjetren prostor; barem uprava hotela o tome ne vodi brigu. Prozori su čitav dan hermetički zatvoreni, postoji samo mali otvor koji otvaraju na nekoliko minuta. U sobi ima propuha, griju je očajnički, a strujanje svježeg vazduha kroz otvor ne osjeća se. Vodovod je spojen na sistem grijanja, pa zato nije moguće dobiti svježu vodu za kupanje ili piće. Jakog mraza još nije bilo, i kada sam zatražio malo leda, rečeno mi je da su im zalihe leda zanemarive i da im je potreban za kuhinju, a svježi led još nije stigao.
Kao rezultat toga, doživio sam napad kakav nikada prije nisam imao. Jednom sam onesvijestio, i da jedan od prijatelja nije slučajno došao i baš na vrijeme pritekao u pomoć, bio bih izgubljen. Lako je zamisliti kakav uticaj je to imalo na moju igru. Mislim da sam u većini partija povremeno stajao bolje, bar u tim partijama i u tim trenucima kada sam pravio grublje greške; ali nakon iscrpljujuće igre satima, snage više nije bilo.“
-Preneseno sa fejsbuka-