VELIKI ČAPLIN I VUNDERKIND REŠEVSKI

Čarli Čaplin je sam finansirao svoje filmove, kontrolisao proces i montirao materijal. Jednog dana, radeći u studiju, sreo je Samuela Reševskog, jednog od najjačih šahista SAD.
U svojoj autobiografiji, Čaplin je opisao njihov susret ovako: „Kada sam montirao ‘Mališana’, naš studio je posjetio  Samuel Reševski, sedmogodišnji šahista – vunderkind. Namjeravao je da održi simultanku u šahovskom klubu ‘Atletik’ na dvadeset tabli, a među njegovim protivnicima bio je doktor Grifit, šampion Kalifornije. Reševski je imao mršavo, blijedo lice s velikim očima, u kojima bi se, kad bi ga neko upoznao, pojavio ratoboran izraz. Upozorili su me da je veoma svojeglav i ne voli da se pozdravlja.
Nakon što ga je njegov trener predstavio, dječak me  nijemo posmatrao. Nastavio sam da montiram film. Nakon minut, okrenuo sam se prema njemu i pitao: – Voliš li breskve? – Volim – odgovorio je. – Imamo drvo u dvorištu gdje ih ima puno. Možeš se popeti i ubrati koliko želiš. Donesi jednu i meni. On se razveselio. – To je sjajno! Gdje je to drvo? – Karl će ti pokazati – rekao sam, klimnuvši ka našem direktoru odjeljenja za reklamu. Za četvrt sata se vratio s nekoliko breskvi u ruci i odličnim raspoloženjem. To je bio početak našeg prijateljstva.

– Znaš li da igraš šah? – pitao me. Morao sam priznati da ne znam. – Naučiću te. Dođi večeras, pogledaj kako ću igrati sa dvadeset šahista odjednom – rekao je s ponosom. Obećao sam da ću doći i rekao da ću ga odvesti na večeru odmah posle igre. – Dobro, onda ću brzo završiti.

Nije bilo potrebno znati igrati šah da biste shvatili dramatičnost te večeri: dvadeset odraslih muškaraca, nagnuti nad šahovskim tablama, lomili su glavu nad zadacima koje im je postavljalo sedmogodišnje dijete koje je izgledalo čak mlađe od svojih godina. Dječak je bio fascinantan, ali bio sam zabrinut gledajući njegovo koncentrisano lice koje se ponekad crvenilo, a zatim odjednom pobjelilo kao platno. Shvatao sam da svoje uspjehe plaća zdravljem.

– Ovdje! – neko ga je zvao, a dječak  bi prišao, nekoliko sekundi gledao tablu i odlučno odigrao potez, ponekad izgovarajući „mat!“ U sali se čuo lagani smijeh.
Vidio sam kako je brzo objavio „mat“ osmorici igrača, izazvavši smijeh i aplauz. Zatim je počeo da proučava poziciju na tabli dr. Grifita. Publika je ćutala. Nakon što je odigrao  potez, okrenuo se i vidio mene. Njegovo lice se razvedrilo osmjehom, mahnuo mi je rukom, pokazujući da se neće dugo zadržati.
Pobjedivši još nekoliko igrača, vratio se dr. Grifitu, koji se duboko zamislio.

– Niste još odigrali potez? – nestrpljivo ga je upitao dječak. Doktor je klimnuo glavom.

– Pa, molim vas, brže!

Grifit se nasmješio. Dječak ga je ljutito pogledao.

– Ne možete me pobjediti! Ako igrate ovako, ja ću igrati ovako! A ako igrate ovako, ja ću odgovoriti ovako! – i brzo je pokazao sedam ili osam varijanti.

– Sjedićemo ovdje čitavu  noć. Pristajete na remi?

Doktor je pristao.

-GM Rashit Ziatdinov-fejsbuk-