„I tada sam vidio taj nevjerovatan potez, skakač na f-sedam. Ako protivnici nastave igru na najprirodniji način, za tri poteza će se na tabli stvoriti pozicija u kojoj crni ima spas uz pomoć nevjerovatnog poteza skakača na polje f-sedam, postavljajući ga pod svim udarima. To je bio, možda, najčudesniji potez koji sam ikada vidio. Hoće li ga Kapablanka pronaći? Po njegovom rastrojenom izrazu lica moglo se vidjeti da ne vidi mogućnost izbjegavanja poraza. Već je igrao partiju, pomiren sa porazom, ali ne nalazeći u sebi snage da završi igru, da prizna protivniku pobjedu. I evo, protivnici su došli do te pozicije, i Ivan je prilično brzo odigrao svoj potez, omogućavajući Kapi da izbjegne poraz – samo je trebalo pronaći taj čudesni potez skakačem…“
Aljehin je ponovo prekinuo svoju priču, i, s naporom tužno se osmjehući, promrmljao: „Uopšte, Sudbina nije najbolji scenarista. Najuticajniji, ali ne i najbolji. I mnogo puta sam razmišljao kako bi se život odvijao…“.
„Saša, bolje ti dovrši, kako sve to završilo!“
Aljehin je uzeo dugu pauzu, sabirući misli, i polako, kao da bira riječi, nastavio.
„Kapa je gledao tablu sa zamagljenim očima, i, nažalost, teško je bilo povjerovati da će se on, gotovo pomiren sa porazom, iznenada obasjati saznanjem. Ipak, ja sam se veoma nadao tome, doslovno zadržavajući dah. Znate, morao sam igrati mnoge odlučujuće partije, kada je sudbina partije visila o koncu, ali nikada moje srce nije lupalo tako očajnički kao tada. Nažalost, u trenutku kada se pojavilo to čudo od poteza ‘skakača na f-sedam’, Kapa mu nije posvetio pažnju – gledao je na drugi dio table u uzaludnoj, jedva primjetnoj nadi za čudom. Ivan je izgledao miran – očigledno nije vidio spasonosni potez. Čak mu je dozvolio da izađe iz svoje misaone kože i, sjedeći pravo, posmatrao je raskošnu atmosferu oko sebe. Sjećam se da me je to doslovno razljutilo – kako se taj šarlatan promijenio za nekoliko sati, pretvorivši se iz stidljivog molitelja u moćnog igrača. A on, s druge strane, nije vidio potez skakača na f-sedam, koji sam ja primjetio još prije pola sata! Nažalost, nije ga vidio ni Kapa – podigao je oči i pogledao me, kao da pita – zar se ovo stvarno dešava? U Kapinom pogledu bila je istovremeno rastresenost I bijes – i ja sam ga dobro razumio.“
„Izgleda da Kapablanka nikada nije pronašao taj spasonosan potez, zar ne?“ – upitao je Volođa Dmitrijevič, odlučujući da prekine ponovo Aljehina koji je zaćutao.
Aljehin je klimnuo glavom i pokrio oči.
-Kapa nije pronašao taj čudesni potez. Nije pronašao…
-I šta se dogodilo dalje? Ne sjećam se ni jednog Ivana među našim najjačim igračima. A ti znaš da ne propuštam nijedan značajan turnir. Da li je, nakon pobjeda nad čuvenim Maestrima, odlučio da završi karijeru?
Aljehin se dvoumio prije nego što je odgovorio. Njegovo aristokratski blijedo lice bukvalno je bijelilo u polutami, podsjećajući na karakterističnog grofa de la Fera.
„Da, zaista, nakon tog neobičnog slučaja, Ivan je nekako nestao. Potpuno nestao, i ponekad mi se čini kao da taj ludi dan nikada nije ni postojao.“
Iznenada, Aljehin je odlučno ustao sa stola i, ne pozdravivši se, izašao u noćni mrak, ostavivši prijatelje u zagonetnom stanju. Dugo su se došaptavali međusobno, raspravljajući o mogućem raspletu misteriozne priče, a tek prvi zraci izlazećeg sunca prekinuli su ovu raspravu.
Prošle su godine. Aljehin je napustio Rusiju, ne prihvativši dolazak boljševika na vlast. Preselio se u Pariz, nastavio je marljiv rad na šahu i na sebi, konačno ostvarivši dječački san i postavši svjetski šampion. Da bi postigao ovaj cilj, morao je pobjediti svog dugogodišnjeg prijatelja Kapablanku, čiji je odnos sa njim, međutim, do tog trenutka već bio daleko od prijateljskog.
Međutim, uprkos ostvarenju sna, niko ne bi mogao život Aljehina nazvati srećnim. Neuspjesi u ličnom životu koji su ga progonili dovodili su ga do dugotrajnih perioda depresije, a sklonost alkoholu ponekad bi upropastila i najgenijalnije zamisli. Ipak, šah je spasavao Aljehina, ostajući glavnim, ako ne i jedinim smislom njegovog života. Nažalost, Drugi svjetski rat konačno je uništio njegovu sudbinu…
Proljeće 1945. godine Aljehin je dočekao u frankističkoj Španiji.
-Uskoro nastavak-
GM Emil Sutovsky
-preneseno sa fejsbuka-