*********
Nakon nekoliko minuta već smo stajali na pragu veličanstvenog apartmana kojeg je uprava obezbjedila Kubancu tokom turnira. Ivan je sa interesovanjem posmatrao Kapablanku, onog istog legendarnog Kapablanku čije su partije izazivale njegovo najveće divljenje, i kojeg su mnogi proglasili svjetskim prvakom. Ovdje u Sankt Peterburgu, Kubanac je pokazao izuzetan rezultat, osvojivši preliminarni dio takmičenja sa očiglednom dominacijom. Predstavio sam Ivana, veoma pohvalivši njegove šahovske sposobnosti. Kapablanka je sa blagonaklonim osmjehom reagovao, očigledno pretpostavljajući da je to bio uobičajeni kompliment.
„Zaista Kapa on je jako dobar,“ rekao sam.
Tada se neočekivano umiješao Ivan i, prilično vješto koristeći francuske izraze, izbacio iz sebe na jednom dahu:
“Gospodine Kapablanka, sanjam o susretu sa Vama već nekoliko godina. Šah je čitav moj život. Razmišljam o njemu danju, sanjam o njemu noću. Molim Vas, igrajte sa mnom!”
Pri tome je Ivan uvjerljivo protresao komplet figura, dajući do znanja da neće prihvatiti izgovor o nedostatku šahovske opreme. Kapablanka je bio iznenađen ovakvim žarom, ali, suprotno mom očekivanju, pozvao me sa Ivanom da uđemo u dnevnu sobu.
I tako, figure su postavljene, a Kapa je carskim gestom ponudio protivniku bijele figure. Međutim, već sam znao da će Ivan odbiti. Ponovno su se ruke podigle i šake zadržale iza leđa. ‘Kocka je pala’ – bijele figure pripale su Kubancu, i partija je počela. Kapablanka je igrao lako i vrlo brzo – uostalom, i u turnirskim partijama uglavnom se oslanjao na intuiciju i vjerovao u svoj prirodni osjećaj. Ivan, poštujući neki nepisani kodeks, nastojao je da ne zaostaje previše za protivnikom, takođe je igrao brzo i, činilo se, nenametljivo igrajući svoje poteze – samo pobjeljele kosti na vrhovima prstiju otkrivale su njegovu uzbuđenost. Kapa je bio u sjajnom raspoloženju – tiho je mrmljao neku veselu špansku pjesmu i gotovo bez razmišljanja igrao poteze na tabli. Međutim, situacija u partiji postajala je sve komplikovanija, a moje misli postajale su sve zamršenije.
Treba reći da je ta šarena, bezbrižna slika budućnosti, koja se tako jasno iscrtavala samo nekoliko sati ranije, očigledno dovedena u pitanje. I trebalo je da se to desi baš tada, kada sam poslije mnogo godina upornog rada postao Maestro i na ovako odlučujućem turniru prestigao sve domaće igrače. I iznenada, takav obrt sudbine – u trenutku kada sam ostavio iza sebe Nimcoviča, Bernštajna i samog Rubinštajna, i mogao bih s pravom biti smatran prvim šahistom u čitavom Ruskom carstvu. I odjednom, takav preokret sudbine – u trenutku kada sam postao Maestro, sudbina mi šalje novi izazov. Taj čovek iz niotkud, taj prokleti samouk, koji se tako ubjedljivo obračunao sa mnom, a sada se ravnopravno bori sa samim Kapom. Prekinuvši ove misli, ponovno sam pogledao tablu.
Činilo se da se ništa nije promijenilo u poziciji, međutim, nešto se promjenilo kod Kapablanke. Njegova radost je negdje nestala, a zvonka tišina koja je ispunila dnevnu sobu samo je naglašavala ozbiljnost bitke.
Kapa se borio svim silama, ali već mi je postalo jasno da partiju ne može spasiti. Naizgled neprimjetna nepreciznost koju je Kubanac napravio nekoliko poteza ranije pretvorila se u odlučujuću grešku, koju je Ivan majstorski iskoristio. I evo, veliki Jose Raul Kapablanka-i-Graupera, koji je u deset partija najjačeg turnira modernog doba poklonio protivnicima samo četiri remija, prinuđen da prizna svoj poraz. „Nevjerovatno“, prostrujalo mi je kroz um, i odmah zatim, kao u harmoniji, Kubanac je uzviknuo: „Nevjerovatno!“
Bez suvišnih riječi, protivnici su postavili figure za novu partiju. Naravno, Kapa je bio razočaran, ali iznenađujuće je što nije ni pokušao sakriti svoje nezadovoljstvo. Ovaj svjetski džentlmen, koga su svi smatrali čovjekom besprekornih manira, naglo je okrenuo šahovsku tablu – tako da su crne figure sada bile kod njega, i gestom je ponudio Ivanu da započne novu partiju. I opet je usledio potez lovčevim pješakom, c4! Ovog puta, Kapablanka je bio izrazito oprezan i trošio je po nekoliko sekundi čak i na najočiglednije poteze. A kad je partija izašla iz otvaranja, protivnici su dugo razmišljali o svakom potezu. U tom trenutku Kubanac je sjedeo ravno, prekrštenih ruku na grudima, dok je njegov protivnik, naslonjen na sto, rukama obuhvatio glavu, gotovo kao da nijedan zrak svjetlosti niti jedan zvuk ne može proći kroz taj ‘kokon’. Pokušavajući da shvatim kako Ivan, koji nikada nije učestvovao u ozbiljnim turnirima, uspjeva da igra na tako visokom nivou, počeo sam analizirati njegov šahovski stil.
On, naravno, nije pripadao šahovskim romantičarima, spremnim da daju nekoliko figura zbog izmišljene nade da će objaviti protivniku mat, ali istovremeno, njegova igra nije bila lišena mašte. Svi njegovi potezi od samog početka činili su se podređeni nekom zajedničkom cilju, nekoj jedinstvenoj zamisli. Posmatrajući partiju, iznenada sam se sjetio njegovih riječi – izgleda da je zaista proučio sve partije velikih majstora prošlosti i ne samo što je crpio najbolje od njih, već je dodao i nešto svoje…
U međuvremenu, partija je prešla u završnicu. Situacija na tabli postala je sve jasnija – ponovo je Ivan kontrolisao situaciju, a Kapa se očajnički borio za spas. Bacih pogled na Kubanca – obično bezbrižan, ovaj put je bio vidno nervozan. Figura na tabli je ostajalo sve manje, i bilo je jasno da samo neko čudo, neki nevjerovatan, studijski manevar može spasiti situaciju.
Aljehin je ostavio svoju već ispijenu flašu vina, zatvorio oči, kao da se prisjeća položaja na tabli. Tišina je potrajala prilično dugo, ali niko za stolom nije izustio nijednu reč – opčinjeni ovom pričom, čekali su rasplet. Napokon se Aljehin oporavio, preletio preko svih prisutnih zamišljenim pogledom, i nastavio.
-Uskoro nastavak-
GM Emil Sutovsky
-preneseno sa fejsbuka-