Ovo se nikada nije dogodilo, ali moglo je.
Negdje tokom svojih dana druženja sa Kapablankom, mladi Aljehin je sjedio sa prijateljima u ugodnom kafeu „Savoj“ na Roždestvenki. Bilo je već kasno; tačnije, bio je to onaj trenutak kada pred onima za stolom nastaje mučna dilema – vratiti se kući pješice kroz mračne ulice ili sačekati prve pjetlove i kočijaše.
– Saša, reci nam neku neobičnu šahovsku priču. Samo bez tih tvojih oficira i konja. Na primjer, o tvom prijatelju Kalabanki, – zamolila je tihim, ne baš treznim glasom Nađa Dmitrijeva. Sestra Volođe Dmitrijeva, Aljehinovog školskog druga, iako nije bila zainteresovana za šah, sjećala se da su ga svi smatrali ne samo šahovskim genijem, već i veoma privlačnim muškarcem, bilo da je Kubanac ili Argentinac.
– Neobičnu priču… – tiho je prošaputao Aljehin i utihnuo, kao da razmatra da li da se upusti u sjećanja ili da ispriča još jednu priču o čuvenoj cigari maestra Laskera. Konačno je donio odluku, odlučno je popio preostalo vino u čaši i sa čudnom osmjehom, jedva čujno (kao da nije bio siguran u ono što radi), počeo je da priča.
„E, pa dobro, ispričaću vam priču koja se dogodila tokom turnira u Sankt Peterburgu 1914. godine. Bio je to izuzetan turnir. Šampion svijeta Lasker i njegov vječiti rival dr. Taraš, ‘mladi divovi’ Rubinštajn i Kapablanka, neprikosnoveni šampion Američkih Država Frank Maršal i naš sunarodnik David Janovski, koji već godinama živi u Parizu, proslavljeni veterani Blekburn i Gansberg, predstavnici Britanske krune… – u suštini, čitava krema svjetskog šaha. I evo, meni, tada još sasvim mladom igraču, uspjeva da se probijem do finala.
Pamtim taj prelijep osjećaj – kraj aprila, proljeće, moji šahovski snovi, sve o čemu sam sanjao od djetinjstva, počinje da se ostvaruje. Dakle, do odlučujućih partija ostalo je veoma malo. Svaki dan do podneva odmarao sam se u svom luksuznom apartmanu „Evropski“ i polako se pripremao za predstojeće susrete. I onda, jednog od tih dana – sjećam se kao da je bilo juče, bilo je to 25. aprila – u mom apartmanu zazvonio je telefon, a portir mi je javio da neki mladić, veliki ljubitelj šaha, moli za nekoliko minuta moje pažnje. „Izvolite“, – odgovorio sam, i kroz dva-tri minuta začulo se kucanje na vratima.
Na pragu je stajao mladić od dvadeset pet do dvadeset sedam godina, obučen prilično skromno, ali sa nespornim ukusom. Trudio se da izgleda smireno, ali ruke koje su prebirale šahovsku garnituru koju je donio sa sobom otkrivale su uzbuđenje.
– Aleksandre Aleksandroviču, zovem se Ivan, najviše na svijetu volim da igram šah. Znam da ste sada veoma zauzeti, ali molim vas – ne odbijte zaljubljenika, odigrajte sa mnom. Bolesno sam zaljubljen u ovu igru, čak i u snu igraju se šahovske partije u mom umu. Odbacio sam školu i danima sam proučavao partije Čigorina, Štajnica i Laskera. Naučio sam mnogo od njih, ali sada shvatam da prave mnogo grešaka i da se može igrati bolje, mnogo bolje!
„Još jedan ludak“, pomislio sam. Već sam se susretao s ljubiteljima šaha koji, pobjedivši svoju porodicu i primjetivši slučajnu grešku u partijama Maestra, smatrali su se “velikim šahovskim igračem”. Nikada nisam odbijao takve „zaljubljenike“ – s jedne strane, uvijek sam želio podijeliti dio svog šahovskog majstorstva sa pravim ljubiteljima igre, a s druge strane – bilo je mnogo lakše odigrati jednu partiju i poraziti protivnika u nekoliko minuta, nego tražiti neka smiješna opravdanja i odbijati molitelja. – Pa dobro, molim vas, – rekao sam i pozvao ga do stola, gdje su već bile postavljene figure koje sam rasporedio prethodnog dana. – Kako želite da igrate? – upitao sam, uopšte ne sumnjajući da će Ivan, kao i svi ljubitelji ovog tipa, uzeti bijele figure u naivnoj nadi da će pravo prvog poteza izjednačiti njegove šanse u borbi s jačim igračem.
Međutim, gost me izrazito iznenadio. Uzeo je bijelog i crnog pješaka sa stola, čvrsto stisnuo pesnice i sakrio ih iza leđa. – „Biće kako bude, Aleksandre Aleksandroviču,“ – u očima Ivana zapalile su se iskre. Očigledno je do posljednjeg trenutka sumnjao da ću pristati da igramo, i tek stari ritual izbora boje figura naveo ga je da povjeruje u ono što se dešava. Pokazao sam na njegovu desnu ruku, u kojoj je bio crni pješak, i sjeli smo za šahovsku tablu.
Međutim, gost me prilično iznenadio već svojim prvim potezom. Obično amateri pomjeraju pješaka ispred kralja. Neki već prilično iskusni borci igraju pješaka ispred daminog lovca, u skladu s učenjem takozvane pozicione škole. Naravno, nailazimo i na takve bahate igrače koji odmah izvode skakača (često na sam kraj table, što neminovno vodi do poraza) – samo da pokažu da su, eto, savladali pravila i čak znaju kako se skakač kreće. Međutim, Ivan je napravio rijedak, ali veoma solidan potez pješakom ispred lovca.“
Aljehin je zatvorio oči, kao da ponovo sjeća peripetija tog duela. Međutim, vrlo brzo se oporavio.
– Pa dobro, pretpostavljam da je dosta za danas – priča je dugačka, a dame se, kako vidim, već dosađuju.
– Ne, Saša, nastavi! Mi smo čak i zainteresovani. Ti si sve to tako dobro upamtio i tako detaljno pričaš o svemu – ne mislim da će se čitava priča završiti tvojom slučajnom greškom i porazom. A do Kapablanke još nismo ni došli! – gotovo je zahtjevao Volođa Dmitrijev, samozvani dobar šahista u školskim godinama, igrajući skoro ravnopravno sa budućim maestrom Aljehinom. Ljudi za stolom podržali su ga, i Aljehin je nastavio svoju priču.
“Ti si u pravu, Volođa. Partiju sam izgubio. Ali nisam izgubio zbog slučajne greške. Moj protivnik mi doslovno nije dao ni jednu šansu – svi njegovi potezi bili su precizni, a kombinacije duboko promišljene. Međutim, tada to još nisam shvatio i pomislio sam da je sve do neopreznog poteza pješakom, kojeg sam brzopleto odigrao na samom početku partije, ne sluteći da preda mnom sjedi prilično ozbiljan protivnik. Nije prošlo ni četvrt sata, a moja pozicija je postao potpuno beznadežna. Priznavši svoj poraz, odmah sam postavio figure za novu partiju, ovaj put uzimajući bijele figure.
– Nadam se da ne odbijate revanš?
– Molim vas lijepo, – odgovorio je Ivan, i druga partija je počela. Ovog puta igrao sam mnogo pažljivije, i uspio sam stvoriti vrlo perspektivnu poziciju. Međutim, Ivan nije imao namjeru da položi oružje. Bio je udubljen u poziciju, i tokom igre njegov izgled, inače ni po čemu poseban, potpuno se promjenio. Takvu koncentraciju uma vidio sam samo kod doktora Laskera – kao da se čitav univerzum smanjio na veličinu kvadrata osam sa osam, a moj protivnik se preobražavao u generala koji vodi svoje trupe u bitku. Neću vas zamarati suvišnim detaljima, reći ću samo da sam i drugu partiju izgubio. Svjestan sam da imam posla s virtuoznim igračem i trudio sam se iz sve snage, ali nakon sat i po igre, ipak sam morao priznati svoj poraz.
– Pa dobro, Ivane, stvarno igrate vrlo dobro. Talenat imate izuzetan, to je očigledno. Naravno, turnirska partija je znatno drugačija od igre „a tempo“, ali, ako želite, daću vam preporučeno pismo, da igrate nekoliko nacionalnih turnira i možda ćete uskoro postati pravi majstor. Ivan me gledao s mirnim osmjehom. Odlično je shvatio – isto onoliko koliko i ja – da već igra jače od mene, dakle i jače od svih u Rusiji. Međutim, samo je skromno zahvalio na visokoj ocjeni njegovih sposobnosti i rekao:
– Aleksandre Aleksandroviču, znam da se vi družite s Kapablankom. Veoma mi je neprijatno, ali ipak, takva prilika se pruža jednom u životu – da li biste ga mogli zamoliti da odigra jednu partiju sa mnom? Gotovo sam izgubio strpljenje, a onda sam odlučio: „Pa, možda je i dobra ideja. Ako Hoze pobjedi, možda će to ohladiti Ivana i srušiti mu tu prokletu samouvjerenost, a ako se ni Kapa ne nosi s njim… pa, bar tada neću biti jedini koji se ojseća kao budala“.
– Dobro. Računajmo to kao nagradu za tvoju pobjedu nada mnom. Samo ponesi svoje šahovske figure. Moj dragi prijatelj Hoze nakon inspirativne pobede u San Sebastijanu 1911. godine odlučio je da se više ne zamara višesatnim treninzima i oslanja se isključivo na svoje prirodno majstorstvo i intuiciju. Ivan me gledao sa iznenađenjem, ne shvatajući – govorim li ozbiljno ili se šalim s njim. – Ne šalim se. Samo nemojte misliti da će vam to ikako poboljšati šanse. Hoze je i u slobodnim partijama težak protivnik, – rekao sam i zamolio konobara da me spoji sa senjorom Kapablankom.
-Uskoro nastavak-
GM Emil Sutovsky
-preneseno sa fejsbuka-