PIše: GM Sergey Zagrebelny, viši FIDE trener
KONCEPCIJA RAZVOJA DJEČJEG-OMLADINSKOG ŠAHA U RUSIJI
Da, razrada je takva. U njoj su označeni problemi koje ova koncepcija ima za cilj da riješi. Večeri su trenutno dugačke, kao i odmori, uopšte, odlučio sam da pročitam…
Puno zanimljivih i čak važnih stvari (bez sarkazma), na primjer, posebno je istaknut deo „Motivisanost„, ali svakako sportskog i trenerskog. Od ove najvažnije teme i počećemo.
Kakva je trenutna situacija? Kratko je moguće formulatisati – na dnu. I kod mlađeg sportiste i kod njegovog trenera, stimulansi su isključivo moralni. U redu, sportista još uvijek ima stimulaciju da ide napred kroz sistem kvalifikacija, bar da se kvalifikuje za Prvenstvo Rusije (na Svjetsko i Azijsko može i bez kvalifikacija, ako roditelji žele/mogu). Međutim, za našu djecu uloženo je nula dostojnih nagrada (bar jedan jednostavan pametan telefon). Nakon obilaska grada (Moskva), Rusije, Azije ili svijeta – svuda jedna prazna nula.
Što se tiče motivacije trenera, još je zanimljivije. Ipak, to je njihov posao i njihova zarada trebalo bi da zavisi od uspjeha njihovih učenika. Izgleda logično, ali kakva je stvarnost kod nas? Mogu imati i do deset šampiona grada, države, Azije, svijeta, a to se ne odražava tačno ni na njihov honorar. Iako, da, malo lažem. Za pobjede u najstarijem uzrastu postoje neki dodaci. I više od toga! Ponekad uspjesi djece predstavljaju više glavobolja nego koristi. Za Prvenstvo Rusije-2024, „Mladost Moskva“ se kvalifikovalo rekordnih 18 djece. Trebalo bi biti radosti… I opet, sve, naravno, usmjereno je ka novcu! Kako provoditi kampove, slati ih na turnire, ako se broj dostojne djece odjednom povećava, a finansiranje škole ostaje na istom nivou (pa čak i nije indeksirano na nivo inflacije)? Imam ih deset. I koga, molim vas, trebam isključiti?…
CILJ I ZADACI KONCEPCIJE RAZVOJA DJEČJEG-OMLADINSKOG ŠAHA U RUSIJI
Najzanimljivije pitanje: šta, zapravo, želimo postići? Čudno, ali ova tačka u konceptu je najkraća, sastoji se samo od tri teze, citiraću najjasniju: „Osigurati postizanje najviših sportskih rezultata na međunarodnom nivou u svim uzrasnim grupama, kako u pojedinačnom, tako i u ekipnom plasmanu.“
Kakvi su trenutni postignuti rezultati? Prema mišljenju rukovodstva Ruske šahovske fedracije, rezultati naših mladih šahista su izvanredni! Nedavno su donijeli mnoštvo medalja iz Azije. Eto, sve je kod nas odlično! Zašto, dakle, popravljati auto koji već dobro vozi?! Dovoljno je jednostavno očuvati sve kako jeste. Što se tiče ekipnih turnira, to nije tema uopšte, Rusi su suspendovani, ti turniri za nas ne postoje, nema šta tu više da se priča.
Prema mom mišljenju, jedna od ključnih tačaka koncepta trebala bi biti priprema kandidata za nacionalni tim. Zašto ovo nije uključeno, ne znam, možda autori teza koncepta smatraju da to nije „dječja“ stvar koja prelazi okvire. Ja se s tim ne slažem.
O SPORTU NAJVIŠIH DOSTIGNUĆA
(nastavak prethodnog posta)
Stvarno stanje stvari u juniorskom šahu ilustruje ne broj medalja osvojenih na svjetskim i kontinentalnim prvenstvima, već rejting liste FIDE.
Dječaci: https://ratings.fide.com/top_lists.phtml,
djevojke: https://ratings.fide.com/top_lists.phtml
Vidimo li tamo mnogo Rusa? Na kojim mjestima se nalaze? Sve je jasno, nema potrebe ni komentarisati. Dok mi s ponosom izveštavamo o osvojenim medaljama na dječjim prvenstvima, tinejdžeri iz Uzbekistana i Indije osvajaju „zlato“ i „srebro“ na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi, brzo ulazeći u elitu svjetskog šaha. Postavljaju se dva vječna ruskа pitanja: „ko je kriv?“ i „šta raditi?“
Prvo pitanje ću posredno dotaknuti u zaključnom postu serije, sada ćemo razmišljati o tome šta raditi. Prije svega, trebamo obilježiti konture zaista sjajnog mladog šahiste. Savremene lidere možemo vidjeti na pomenutim rejting listama. Sjetimo se i Talja, Fišera, Karpova, Kasparova, Kramnika, Karlsena. Šta ih sve povezuje, osim činjenice da su svi oni – svjetski šampioni? Njihov brz uspon. Svi su ušli u elitu prije nego što su napunili 20 godina, a sa 23 (plus-minus) osvojili su krunu. Koje zaključke možemo izvući iz ovoga?
Brz rast šahiste dešava se negdje do 18. godine. Baš do tog uzrasta stiče se visina, a zatim let postaje horizontalniji. To se može uporediti s avionom – kada se otrgne od zemlje, snažno tutnji, ogroman je potrošnja goriva, svi sistemi rada rade do krajnjih granica, i to traje do dostizanja potrebne visine, nakon čega avion prelazi na režim rada koji manje troši, sve do upravljanja autopilotom. Sam Magnus je priznao da je mnogo radio upravo do 18. godine. Dakle, zaključujemo: najplodniji period kada treba mnogo raditi je od 10. do 18. godine. Ono što postignete do 18. godine, vjerovatno ćete morati prihvatiti.
A u savremenim okolnostima, morate raditi veoma puno, i sasvim je očigledno, ako vam šah nije na prvom mjestu, nećete daleko stići. I da, da biste postigli visoki cilj, moraćete mnogo žrtvovati. Hoćete li postići (vaše dijete) visoke ciljeve ili ne – to je otvoreno pitanje, ali žrtvovanje će biti potrebno odmah.
Naravno, važno je pitanje i ličnog trenera. Trener je potreban ne samo za redovne rutinske treninge, već i za organizaciju kampova i, najvažnije, za pratnju na turnirima. Kao što se sjećamo, Karpov je imao Semjona Furmana kao svog trenera, a poslednjih godina Kasparov – Juri Dohojana. Treba shvatiti da trener nije samo šahista, već i neko ko obavlja mnogo više. Sjećam se dobro kako sam na Olimpijadi u Bledu (2002) često viđao Kasparova s Dohojanom, dok energično trče oko jezera Bled. Kod poznatog trenera Vladimira Čučelova (štićenici su mu Caruana, Giri i drugi) proporcija između rada na šahu i van šaha je 60 prema 40. Savjetujem da poslušate razgovor s Vladimirom, veoma je interesantan https://www.youtube.com/watch?v=8eJZtbO0…
Očigledno je da dobar trener košta ili puno ili veoma puno. I sada dolazim do najvažnijeg, vraćam se na pitanje „šta raditi?“ Što se tiče sporta najviših dostignuća, moji predlozi su sledeći:
- na stručnom nivou identifikovati širok spisak kandidata koji zaslužuju poseban odnos od strane Šahovske federacije Rusije i, u skladu sa time, velikih sponzora;
- pri detaljnijem razmatranju kandidata, izvršiti izbor; kriterijumi mogu biti različiti, na primjer, ako šah nije na prvom mestu kod djeteta (njegovih roditelja), onda nema o čemu da se razgovara; ako osoba ima školu 6-8 sati dnevno, očigledno je da s takvim teretom neće daleko stići.
- odabranim kandidatima dodijeliti ozbiljna sredstva za turnire i za rad trenera; pri čemu trener ne smije biti samo jak šahista, već taj šahista profesionalno mora biti trener, sa svim iz toga proizlazećim, uključujući obavezu rada sa svojim štićenikom i na turnirima. Cilj mojih predloga je očigledan – pokušati se uključiti u stvarnu konkurenciju sa zemljama koje odlaze u korak napred (pogledajte ponovo spisak najboljih dječaka i djevojčica), zaobilaze nas širokim frontom, dječje medalje – slaba utjeha.
Zaključni post serije biće o najtužnijem, uporedićemo opštu situaciju sa šahom „kod njih“ i sa onim što imamo mi.
-Preneseno sa fejsbuka-