GM Emil Sutovsky-Kako se promijenio turnirski šah za četvrt vijeka

Piše: Emil Sutovski

O tome, kako se promijenio turnirski šah za četvrt vijeka. Neću da analiziram samu igru – to je posebna velika tema, već atmosferu u šahovskom svijetu, ponašanje igrača na turniru, itd.

1.Bilo je mnogo manje vrhunskih turnira. 4-5 godišnje, i svi su zajedno pratili partije Wejka, Linaresa, Dortmunda. Zvaničnih takmičenja bilo je znatno manje – a o online turnirima ne treba ni govoriti. Ali svaka značajna partija, svaki turnir bili su poznati. Opšte osjećanje, čak i ne samo najboljih velemajstora, bilo je nešto drugačije. Šah je bio za mnoge dio čitavog života, način izražavanje samog sebe.

2.Skoro da nije bilo rapid turnira. Jedinstveni Melody Amber za elitu i Majnc/Frankfurt za sve. Nikakvih svjetskih šampionata u rapidu i blicu. A često nije bilo ni državnih prvenstava u rapid šahu. Lokalni turniri su naravno uvijek bili prisutni, ali se o njima  ovdje ne govori.

3.Kontrola vremena – tada nije bilo modernog 90+30, već su igrali sa šestosatnim/sedmosatnim vremenom – uglavnom bez dodataka. Često su se javljali cajtnoti, a scenario kada jednom ili obojici igrača ostaje samo minut za 5-10 poteza nije bio rijetkost. Međutim, elektronski satovi su već počeli da istiskuju mehaničke. Odmah za tim došlo je do skraćenja  vremenskih kontrola. Skraćene verzije su se široko primjenjivale od 2001. godine.

4.Bilo je prilično mnogo kružnih turnira sa prosječnim rejtingom od 2550-2650. Otprilike, 13-17 kategorija. Sada skoro da nema turnira te kategorije, a i same kategorije se rijetko koriste, govoreći o snazi turnira. Tada su igrači bili ili pozvani ili nisu bili pozivani kako bi zadržali/povećali kategoriju turnira. Tada je bilo mnogo više simultanki. Dolazak poznatog velemajstora na simultanku bio je događaj, ponekad uz dodatak predavanja.

5.Tada nije bilo open super- turnira. Igrači iz prvih deset gotovo NIKADA nisu igrali na open turniru. Nije bilo svrhe. Ali bilo je više srednjih open turnira, gdje su gotovo svakom velemajstoru davali priliku, a nagrade su bile veće nego što su danas u prosečnim open turnirima i to sa prilagođavanjem inflaciji…

6.Tada se analiziralo poslije partije. Da, rukama. Sa protivnikom. Prilikom analize često bi se pridružili kolege i trajala bi analiza pola sata do sat vremena. Evaluacije računara tada nije bilo uopšte – iako su svi jaki igrači već počeli da rade sa mašinama tokom druge polovine devedesetih. Ali niko nije govorio „+0.7“, Međutim, prema Fritz-u su se tada odnosili ironično (ne bez razloga), prve ozbiljne analize počeće sa pojavom Ribke, a računari će se konačno utvrditi oko 2010. godine. Računar je uglavnom korišćen kao baza podataka. Postavljanje pozicije na analizu nije imalo smisla – iako su ideje provjeravane sa računarom – stalno odbijajući njegove ocjene. Tada nije bilo nikakvih sumnji u varanje. I pripremali smo se ili sa trenerima – ili sa knjigama/časopisima, ali glavni izvor informacija već je postao TWIC (The Week in Chess), koji se pojavljivao – i i dalje izlazi svakog ponedeljka, sažetak svih partija odigranih tokom nedelje. Svi smo počinjali utorak obradom tog materijala.

Tada su se svi igrači okupljali večerima na svim turnirima. Razgovarati, popiti, igrati karte (šahisti iz ruskog govornog područja obično nisu igrali  poker, već popularni tada među šahistima belot/deberc). Opšta atmosfera bila je boemskija. Velemajstor (posebno nivoa top-100) osjećao je svoj status malo drugačije. Zamisliti igrača sa 2600+, koji daje lekcije između partija, bilo je nemoguće. I uopšte, jaki velemajstori manje su trenirali u poređenju sa današnjim vremenom.

7.Na ponudu remija tada je bilo uobičajeno odgovoriti. Prihvatanjem ili reći „želim da igram“. Odigrati potez smatralo se lošim manirom – iako je to ipak više bilo u sovjetskoj tradiciji. Zapadnjaci i istočnjaci uglavnom su, koliko se sjećam, odbijali ponudu ćutanjem. Uopšte su odnosi bili sa više poštovanja – ili, naprotiv, nepomirljivi. Sada je nekako svega toga manje – mada je to više odraz  društva.

8.Sportski režim na turniru bio je mnogo manje strog. Napiti se dobro bilo je u redu čak i za neke vrhunske velemajstore. I pušača je bilo mnogo više. Priprema za partiju mogla je biti vrlo kratka – a i kod kuće mnogi jaki velemajstori nisu mnogo radili. Na taj način, „analitičari“ su imali prednost: radili smo tokom čitave godine i nije bilo moguće anulirati tu prednost gledajući kompjutersku varijantu za par sati. Tada je još uvek često uspjevalo pripremiti važnu novost koja mijenja ocjenu čitave varijante. Mnoge teoretske novosti bile su “u čekanju”  mjesecima/godinama, a često se nisu ni koristile čekajući važniju partiju. Bilo je lakše pripremiti se za protivnika, jer je repertoar otvaranja čak i najjačih igrača bio znatno uži. Malo ko je igrao jednako dobro  crnim i bijelim figurama i obično je šahista imao jedno glavno otvaranje crnim na e4/d4, i jedno koje je povremeno koristio.

9.Tokom partije bilo je mnogo razgovora. Danas je to teško zamisliti. I to nije uvijek bilo diskutovanje o fudbalskom meču „Real-Barcelona“ – često su razgovarali i o pozicijama, uključujući i svoje partije. Danas je ova praksa gotovo nestala, hvala Bogu.

10.Komunikacija na turnirima bila je otežana. Igrači iz Sovjetskog Saveza, južne Evrope, Južne Amerike, Azije često su dolazili u neke (ne baš smiješne) situacije, samo zbog neznanja engleskog jezika. Sjećam se koliko sam puta morao biti prevodilac, ne samo sa/na engleski, već i na njemački i španski, koje sada znam prilično loše. Jednostavno i igrači i organizatori su imali jezičke probleme… Tako su stvari stajale kada su računari bili veliki. To vrijeme je imalo svoj šarm. Današnje – svoj. I sam šah postao je potpuno drugačiji. Ali to je tema za mnogo temeljniju analizu.

-Preneseno sa fejsbuka-