Piše: John Bosnitch
Više od 15 godina nakon smrti svjetskog šahovskog šampiona Bobija Fišera, pronašao sam ovaj članak o borbi da se oslobodi od naređenja SAD-a za hapšenje u Japanu:
„Poslednji dani Bobija Fišera“ od Michaela HOFFERA
Bobi Fišer postao je internacionalna zvijezda osvojivši titulu svjetskog šampiona u šahu 1972. godine. Sa svijetom pod nogama, odbio je unosne komercijalne ponude, jednostavno zato što nije koristio njihov proizvod! Postigavši svoj životni cilj, Bobi je učinio nešto veoma čudno. Gotovo je nestao narednih 18 godina. Glasine su kružile o njegovom boravištu ili da li će ikada braniti svoju titulu.
Hollywood je kapitalizovao Fišerovo odsustvo snimajući film „Potraga za Bobijem Fišerom“. Malo su očekivali da će tokom produkcije filma, Fišer ponovo izroniti posle dvadeset godina izolacije! Kada sam pitao Borisa Spaskog u Los Anđelesu 1987. godine da li bi želio revanš sa Bobijem jednog dana, Boris je odgovorio: „Da, veoma! Ali to je fantazija,“ sa tonom čovjeka koji je bio uvjeren da Bobi nikada neće odigrati ozbiljnu partiju. Uprkos Borisovom pesimizmu prema meni o potencijalnom revanšu sa Bobijem, Spaski je bio blizu vremena kada će postati milioner.
Fišer je izazvao svog starog rivala na „Revanš meč 20. vijeka“ za nagradni fond od 5.000.000 dolara, pri čemu dvije trećine ide pobjedniku, najveći honorar u istoriji šaha! Boris je bio zahvalan što ga je Bobi izabrao da konačno profitira od njihove slave iz meča 1972. godine, izjavivši: „Bobi me spasio zaborava.“ Fišer je insistirao da organizatori promovišu njihov meč kao pravi meč za svjetskog šampiona.
Novi meč se odigrao 1992. godine, podijeljen između Svetog Stefana, Crna Gora, i Beograda, Srbija, usprkos embargu Ujedinjenih nacija. Američko Ministarstvo finansija napisalo je Fišeru da je njegovo učešće nezakonito jer krši Izvršnu naredbu predsednika Džordža Buša o zabrani učestvovanja u ekonomskim aktivnostima u Jugoslaviji. Ispred svih prisutnih svjetskih medija, Bobi je doslovno pljunuo na nalog američkog Ministarstva finansija koji mu je zabranjivao da igra. Fišer je dobio meč rezultatom 10 pobeda, 5 poraza i 15 remija. Nivo igre bio je pomalo neujednačen, ali Bobi je pokazao trenutke svoje stare genijalnosti.
Nakon meča, Ministarstvo je dobilo nalog za hapšenje Fišera zbog kršenja naredbe i utaje poreza. Bobi je ostao traženi bjegunac do kraja svog života i nikada se nije mogao vratiti u SAD, budući da mu je prijetila novčani kazna od 250.000 dolara i 10-20 godina zatvora zbog pranja novca i utaje poreza.
Fišer je postao svjetski putnik, živeći u Mađarskoj, Filipinima i Japanu. U julu 2004. godine uhapšen je na aerodromu blizu Tokija zbog navodne upotrebe povučenog američkog pasoša prilikom pokušaja ukrcavanja na let za Manilu, navodno da vidi svoju trogodišnju ćerku Jinky Young. Pretrpio je slomljeni zub i posjekotine tokom hapšenja. Fišerov američki pasoš izdat je 1997. godine, uprkos nalogu za hapšenje, ali su američki zvaničnici tvrdili da su Fišeru poslali pismo o opozivu 2003. godine. To je bio krajnji trik, jer je Fišer mislio da mu je pasoš još uvijek važeći. Zašto bi inače SAD obnovile pasoš? Bio je zadržan u pritvoru 16 dana prije nego što je prebačen u zatvor, navodno u područje poznato po zračenju. Fišerova ćelija nije imala prozore, a čuvari su ignorisali njegove pritužbe na glad, psihološko mučenje i dim od duvana u njegovoj ćeliji.
Fišeru je uspjelo da blokira napore Japanskog imigracionog biroa da ga deportuje u SAD, i Fišer se odrekao svog američkog državljanstva. U roku od mjesec dana, Fišer je oženio Miyoko Watai, predsednicu Japanske šahovske asocijacije, s kojom je živio od 2000. godine. Ministar pravde Japana odbio je Fišerovu molbu da mu se dozvoli da ostane u Japanu i naredio njegovo deportovanje. Fišer je neuspješno podnio zahtjev za njemačko državljanstvo i postao čovjek bez države.
Kada niko drugi nije znao šta da radi, John Bosnitch (Džon Bosnič), vješt novinar i politički aktivista, osnovao je „Odbor za oslobađanje Bobija Fišera“ nakon posjete Fišeru u pritvoru aerodroma Narita. Bosnič je kreativno argumentovao i dobio pravo da učestvuje kao amicus curiae (prijatelj suda) pred tribunalom Imigracionog biroa zaduženim za deportaciju Fišera. Bosnič je produžio raspravu više od 24 sata kroz dva saslušanja o deportaciji! Zatim je radio na zakonskom blokiranju napora Japanskog imigracionog biroa da deportuje Fišera u Sjedinjene Američke Države, koordinišući kampanju „Oslobodite Bobija Fišera“ (‘Free Bobby Fischer’) koja je trajala 9 mjeseci, kako bi na kraju osigurao Fišerovo oslobađanje. Fišeru je, nakon što je dobio punopravno islandsko državljanstvo, dozvoljeno da ode na Island, umjesto da bude deportovan u SAD. Samo zahvaljujući Bosničevim naporima, Bobi je živio svoje poslednje dane u miru, nakon čega je Bosnič bio ključan u obezbjeđivanju Bobijeve imovine za njegovu zakonitu suprugu, Miyoko, i sprečavanju pokušaja američke vlade da zaplijeni Bobijev novac.
Prošlo je dvanaest godina od njihovog revanš meča, ali Boris Spaski je bio odlučan da pokaže svoju zahvalnost i lojalnost prema Bobiju tako što je napisao pismo predsjedniku Bušu, koje je završio riječima: „Bobi i ja smo počinili isti zločin. Uvedite sankcije i protiv mene. Uhapsite me. I stavite me u istu ćeliju s Bobijem Fišerom. I dajte nam šahovsku garnituru.“ Na pitanje o pismu putem telefona preko filipinskog radija, Bobi je imao vrlo zanimljiv odgovor: Fišer: „Vidio sam to, nije mi se svidjelo. Nije mi se svidio ton – pokušavao je da me predstavi kao čudaka. I moli, traži od Buša milost? Šta je ovo?“ Pablo Mercado na radiju Bomba: „Rekao je da ako ste nešto loše uradili, i on je isto to uradio i trebao bi biti stavljen u zajedničku ćeliju sa vama.“ Fišer: „Ne želim ga u svojoj ćeliji! Želim neku devojku u svojoj ćeliji! Šta kažete na tu mladu devojku, kako se zove, ta ruska devojka, Kostenjuk? Ovaj Spaski, on je vrlo dobar ‘prijatelj neprijatelj’ (‘frenemy’) – prijatelj i neprijatelj.“ (Aleksandra Kostenjuk, rođena 1984. godine, postala je svjetska šampionka među ženama 2008. godine.) Osam mjeseci truljenja u japanskom zatvoru od strane američkih vlasti ostavilo je posledice na Bobija. Konačno je dobio pomoć od Saemundura Palssona, Bobijevog tjelohranitelja i vozača tokom njegovog istorijskog meča iz 1972. godine sa Spaskim. Palsson, stolar, bivši policajac i nosilac crnog pojasa u džudou, dobio je nadimak ‘Stijena’ kada je postao plesni šampion islandske Twist Rock ‘n’ Roll igre pedesetih godina.
Nakon meča iz ’72, Saemi je otišao s Fišerom u Ameriku da radi kao njegov tjelohranitelj, dok je Fišer nosio kofer sa pilulama sa protivotrovom zbog straha da ga Rusi ne otruju. Četiri mjeseca frustracija navela su Saemija da obavijesti Bobija da se vraća na Island. Bobi mu je platio 300 dolara za usluge. Nisu razgovarali jedan s drugim 20 godina, ali Bobi je nazvao Saemija iz zatvora i zatražio njegovu pomoć. Saemi je odmah odletio u Tokio da se sastane s Miyoko Watai. Saemi je konačno uspeo da posjeti Bobija na njegov rođendan 9. marta, da bi pronašao 62-godišnjeg Fišera sada s dugom sjedom kosom i bradom. Očajnički pokušavajući da izbjegne deportaciju u SAD, Fišer i Palsson su molili islandsku vladu za državljanstvo. Althing (Islandski parlament) se na kraju složio da Fišeru odobri punopravno državljanstvo iz „humanitarnih razloga“, uglavnom zato što je njegov meč iz 1972. godine „stavio Island na mapu“. Američka vlada podigla je optužbu za utaju poreza protiv Fišera u neuspješnom pokušaju da ga spriječi da ode na Island. Fišer je osudio predsjednika Buša kao kriminalca i Japan kao lutku SAD-a.
23.marta 2005. godine, Fišer je napokon pušten, dočekan od strane velikog broja ljudi po dolasku u Rejkjavik, održao konferenciju za novinare, a zatim se povukao u život relativne izolacije. Narednih šest mjeseci, Bobi je svakodnevno posećivao Saemijevu kuću, što je postalo veliko opterećenje za Saemijevu ženu, četvoro dece i desetoro unučadi. Saemi je rekao Bobiju da se mora usredsrediti na normalan porodični život. Fišer je naglo otišao i odbio dalji kontakt. (Islandski film o Johnu Bosnitchu, Saemiju i Bobiju, nazvan „Ja i Bobi Fišer“, pratila su hronološki dešavanja.) U septembru 2005. godine, tada navodna ćerka Bobija Jinky (kasnije dokazano lažna kada je Bobijevo tijelo ekshumirano radi DNK analize) i njena majka Marilyn Young pridružile su se Bobiju na Islandu na tri mjeseca. To je bilo poslednje vreme koje su proveli zajedno kao porodica. Fišer je ostao u kontaktu putem svakodnevnih telefonskih poziva i slanjem po 1.000 funti svakog mjeseca. Reakcija Miyoko Watai na tu posjetu nije poznata.

10.decembra 2006. godine, Fišer je nazvao islandsku TV stanicu, ukazujući na potez koji su igrači i komentatori propustili u direktnom televizijskom prenosu jedne partije. Fišer je poznat po tome što je često posjećivao kafiće u Rejkjaviku, restorane sa hamburgerima i knjižaru Bokin dva puta nedjeljno, jer je bio veliki ljubitelj čitanja. Ako bi ručao s prijateljima, to bi bilo kratko pre zatvaranja kako bi izbjegao pažnju javnosti. Fišer nije rekao svojim prijateljima da već godinama pati od bolesti bubrega. Do oktobra 2007. godine, stvari su postale mnogo gore. Bobi je živio u stanu blizu svog najboljeg prijatelja i portparola, Garðara Sverrissona. Njegova supruga Kristin, medicinska sestra, pomagala je u liječenju Bobijevih bolesti, a njihova dvojica sinova uživali su u Bobijevom društvu. Bobi je cijenio Sverrissonovu lojalnost, a Garðar je odbijao davanje intervjua od njegove smrti. Bobi je bio blizak i sa Magnusom Skulasonom, šefom psihijatara u zatvoru Sogn Mental Asylum. Sreli su se u Bokinu, koji je podsjećao Bobija na njegovu omiljenu dječiju knjižaru u Bruklinu. Bokin je bio tako udoban da je Bobi imao drvenu stolicu u uglu gde bi mogao satima da čita ili čak zaspe. Fišer je primljen u bolnicu u Rejkjaviku na dijalizu na sedam nedjelja i pušten je u boljem stanju do sredine novembra. U decembru je Bobi gledao svoj poslednji film, „Američki gangster„, teško je obolio ali odbio dalje lijekove protiv bolova ili dijalizu, odbijajući da se liječi. Njegova supruga Miyoko stigla je iz Japana da provedu poslednji Božić zajedno. Miyoko je rutinski provodila svoje vrijeme između zemalja i vratila se u Japan 10. januara, ali će morati da se vrati nekoliko dana kasnije. Bobijevo zdravlje se mnogo pogoršalo. Hospitalizovan je, ali je izabrao da se vrati kući i na kraju umro 17. januara 2008. godine. Dr. Skulason je pomogao Bobiju u želji da izbjegne liječenje bubrega i bio je pored njegovog kreveta tokom poslednjih 12 sati života. Kako je Bobi odbijao lijekove, pažljivo mu je masirao bolne noge, na šta su Bobijeve poslednje riječi bile: „Ništa nije tako iscjeljujuće kao ljudski dodir.“ Ironično, Bobi je imao 64 godine; po jedna za svako polje na šahovskoj tabli. Jednostavno mu je nestalo polja.
Fišerova movina, procjenjena na preko 2.000.000 dolara, osporavana je između Fišerove ćerke Jinky, njegove supruge Miyoko, dvoje djece njegove preminule sestre Joan i zahtjeva Vlade SAD za neplaćenim porezima.
Fišer je zatražio da bude sahranjen na malom groblju crkve Laugardaelir, u selu izvan grada Selfoss, blizu Reykjavika. Njegov grob je tajno iskopan usred noći bez dozvole. Nije želuo nikoga na sahrani, osim Miyoko, porodice Gardara i katoličkog sveštenika iz Reykjavika, oca Jakoba Rollanda iz Francuske. Bobijev zet, Russell Targ, nije bio pozvan. Tražeći dio zaostavštine, doletio je za sahranu, koja je tajno održana baš kada je avionom Targ sletao na pistu. Čak i u smrti, Bobi je uspio da izbjegne pažnju medija kojima nikada nije vjerovao.
10.marta 2008. godine, grupa velemajstora prisustvovala je turniru u Rejkjaviku koji je bio posvećen sećanju na Bobijev rođendan 9. marta. GM William Lombardy, bivši katolički sveštenik koji je bio Fisherov sekundant 1972. godine, organizovao je komemorativnu ceremoniju za Bobija, nakon čega su velemajstori Boris Spaski, Pal Benko, Vlastimil Hort, Lajos Portiš i Fridrik Ólafson održali govore u čast Bobija.
Spaski je položio cvijeće, čisteći snijeg s Bobijevog groba, a zatim ustao s suzama u očima, primjetivši: „Mislite li da je mjesto pored njega slobodno? Vidjećemo šta će se dogoditi.“
KRAJ
-Preneseno sa fejsbuka-