Sjećanje na Memorijal Aljehina 1971: Štajn, Karpov i drugi velikani sovjetskog šaha

Piše: GM Emil Sutovsky

Na današnji dan prije 52 godine završen je Memorijal Aljehina – značajan turnir.

Najjači kružni turnir u pet godina, poslednji veliki uspjeh Štajna – i prvi uspon Karpova.

Sastav sovjetskih učesnika je impresivan.

Čak su i Borisa Spaskog, šampiona svijeta koji se nedavno lijeno odrekao svih poziva, nagovorili da igra. I nedavnog šampiona Petrosjana. I još Smislova, Talja, Korčnoja, Bronštajna… Nema Keresa, Gelera, Polugajevskog među poznatim majstorima. Očigledno je da se stavio akcenat na mlade, a pored Karpova u ekipi se vidi i Tukmakov, Balashov i još jedan mladi svježe krunisani šampion SSSR, Savon.

U poređenju sa ovim ozbiljnim spiskom, strani ‘legion’ ne ostavlja jak utisak. Nema ni Fišera, ni Larsena, ni nedavno sjajnog na međuzonskom Hibnera, ni čak socijalističkih Portiša i Gligorića. Čini se da je neko pretjerano slijedio nalog da demonstrira prednost sovjetskih šahista – nakon nedavnih pobjeda Fišera, sovjetske vlasti imaju ozbiljan zahtjev za tim. Tako je propuštena prilika da se održi jedinstven turnir sa šest šampiona svijeta u istoriji. Ipak, turnir je postao jedan od tri na kojima su učestvovala petorica šampiona.

Mogao je biti jedinstven, ali…

Da, Fišerova pobjeda nad svim slavnim i perspektivnim, čak i na prvom velikom turniru posvećenom Aljehinu – kojeg su odlučili konačno prekvalifikovati iz “odbačenog” u „našeg“ – nikako se nije uklopila u sovjetske realnosti. Pa čak ni Larsen, koji je uvijek uspjevao na turnirima sa mješovitim sastavom, mogao je da poremeti karte Goskomsportu.

Kao rezultat toga, najbolji među strancima postaju mladi Hort i, čini se, već stariji Bern (Ronald Byrne). Niko ne zna da će ovaj turnir za Amerikanca biti početak nevjerovatnog petogodišnjeg perioda, tokom kojeg će se kvalifikovati za kandidate 1973. godine i skoro ponovo ući 1976.

Ipak, glavni junaci postaju Štajn i Karpov. Od samog početka… Ali, zapravo, nije tako. Tako pišu šablonski novinari. Ne od samog početka. Na početku, Petrosjan osvaja 2 od 2, pobjedivši pritom Korčnoja. Ali Tigran Vartaniču već se ne da da se napreže. I dalje mu se ne da se trudi. Zaista nevjerovatan šampion. Veći dio karijere bilježio je ili završavao brzim  remijima od trećine do polovine partija na turniru, a u preostalim je osvajao toliko da bi čak i Kramnik bio zadovoljan!

Tako je bilo i na ovom turniru. Lijeni brzi remi sa Ulmanom, izuzetno pasivna igra i poraz od Smislova, oduzimaju bivšem šampionu vođstvo. Pronašao je drugi vazduh, pobjedivši Spasskog u principijelnom susretu, a zatim još jedan očekivani poen protiv autsajdera turnira, Jugoslovena Bruna Parme, i… kao da je završio turnir. U posljednjih osam susreta, Petrosjan je odigrao osam remija – sve do 19. poteza.

Štajn i Karpov igraju ujednačeno. Pri tom, obično se smatra da je Štajn imao fantastičan turnir. To nije tačno. Majstorski je pobjedio igrače na ‘repu’ . Parmu, Lengyela, Uhlmana, Gheorgiua. Svi su igrači dobri, ali ne vrhunski – mada je godinu dana ranije Uhlman ušao među kandidate, što, kao što znamo, nije uspjelo Leonidu Zaharoviču.

I još je Bronštajn pao u složenoj borbi sa prilično grešaka. U suštini, rezultat je odličan – ali ako malo dublje kopate, ne može se reći da je to bio njegov najbolji turnir u životu. U posljednjem kolu, Štajn, koji je vodio na turniru, igra izuzetno rizičnu partiju crnim figurama protiv Tukmakova. Izuzetno rizična, jedva se izvlači. Zašto je on, koji je prethodno sigurno odigrao 16 kola, tako igrao?

Vjerovatno je to bilo povezano s tim što je Karpov, koji je zaostajao pola poena, igrao bijelim figurama protiv Savona. I vjerovatno je Štajn imao opravdane strahove u vezi sa ishodom te partije. Bila je izuzetno brza – Savon je sve dao i predao se već u 22. potezu. A prije toga, Karpov, već ne bojeći se nikoga od asova, pobjedio je istog Lengyela, zatim Horta, Bronštajna i samog Korčnoja. Pa o Viktoru Ljvoviču ćemo govoriti posebno.

Znate, s godinama sve više poštujem njega. Smislov, Talj, Petrosjan, Spaski su – veliki šampioni. Ali pogledajte – oni su u drugoj polovini karijere – tačnije od trideset pete godine – završavali partije nerješenim rezultatom ili kratkim remijima nekoliko partija na svakom turniru. A Viktor Ljvovič je – titan. Zauzima 11. mesto na turniru. Jedanaesto! Ali pri tom pobjeđuje više partija od svih ostalih. Čak šest. Čini mi se da je to vrsta rekorda. Počinje sa dva poraza, zatim nadoknađuje, dolazi do +2, ali sa jedan od četiri na kraju, i rezultat 50%. Ali kakav borbeni duh! Zato je i briljirao još u sedamdesetima, a pojedine partije na najvišem nivou mogao je odigrati čak i u osamdesetima.

Ali to nije bilo dovoljno za Memorijal Aljehina, a uspjeh su slavili oni koji su bili praktičniji – iako je vrlo neuobičajeno koristiti to reč u vezi sa Štajnom.

Takav je bio ovaj divan turnir. Štajn i Karpov zasluženo su pobjedili. Treći je bio Smislov. Mogao je negdje dodati i dobiti još pola poena, ali nije.

Zvijezda Karpova, praktično zapaljena tada, još dugo je sijala najsvjetlijim sjajem. Nažalost, Štajna više nije bilo za godinu i po dana. A generacija igrača rođenih prije rata još dugo, do sredine osamdesetih, diktirala je ton svjetskom šahu. Ali o tome ćemo razgovarati sledeći put.

Nažalost, nisam pronašao dobre slike s ovog turnira. Ako neko slučajno ima u arhivi – molim vas, podijelite!

-Preneseno sa fejsbuka 15.12.2023-

Alekhine Memorial-02  1971