Srđan Basarić: Sjećanje na Aleksandra Vukića

Mail Srđana Basarića upućen IM Srđanu Šali nakon njegovog teksta Prvi i jedini razgovor sa Aleksandrom Vukićem

————-

Imenjače
Izuzetno mi je žao što nas je napustio tako drag i skroman čovjek.
Pridružujem se tvojoj impresiju o veselju koje ga je ispunjavalo pred odlazak u Ameriku.

Igrao sam s njim u nekolio šahovskih klubova i uvijek sam se dobro osjećao u njegovom društvu. Ilustracije radi, uvijek smo pri cugerima ili službenim partijama međusobno remizirali, ali na zadnjem turniru bili smo bodovno izjednačeni pa mi je onako u hodu kroz njegov karakterističan smješak dobacio „nema remija igramo“.

Dobro nasmijao sam se i krenula je igra. Kako je Aco uvijek bio gospodin nije baš previše obraćao pozornost na vrijeme i u jednakoj poziciji došao je na nekih 7-8 sekundi, a da još napomenem igralo se bez bonifikacije i on mi ponudi kroz smješak remi.

Acimire, tako sam ga često od milja zvao, ali baci malo pogled na sat. Kad je vidio da ima još samo 7-8 sekundi nije počeo bjesumoćno lupetati po satu već je u maniri gospodina uz smješak pružio ruku i čestitao mi.

Ovo napominjem samo radi toga da se vidi koliki je Aco bio i gospodin i sportaš, a prije svega veliki čovjek.

Hvala mu za predivne trenutke koje sam proveo s njim i neka mu je laka zemljica i vječna slava  

Srđan Basarić

————-