Piše: GM Rashit Ziatdinov
Istoričar filozofije Pavel Popov proveo je četiri godine u gimnaziji rame uz rame sa Aljehinom i ostavio iskrena sjećanja na svog školskog druga.
Stranica iz rukopisa Pavla Popova „O jednom od mojih slavnih gimnazijskih drugova“ (1942.)
Aljehin se ponašao nervozno. Nije mogao ni stajati ni sjediti mirno za stolom, stalno se trzao, jednom rukom uvijao kosu, a ispod rukava sakoa su mu stalno izlazile loše zakačene manžetne. Nokti su mu bili izgriženi, ruke crvene. Bilo ih je neprijatno dodirivati, kao da su žablji krakovi, hladni i mokri od znoja. Imao je i ekcem na jednoj ruci. Kako se kasnije ispostavilo, bilo mu je teško da ga se riješi, jer je sve vrijeme nehotice trljao ruke.
Aljehin je učio isto tako neredovno. Pričao je i slabo vladao jezikom, ne od nerazvijenosti, već od uzbuđenja i nervoze, nije mogao da nađe potrebne izraze, mrmljao je i izvlačio riječi. Lekcije je učio tokom pauza i nije se dobro pripremao. Ali on je bio pametan i veoma inteligentan, što mi je odmah privuklo pažnju i odlučio sam da sa njim dijelim sto, činio mi se zanimljivim. Tako sam sjedio pored njega tri i po godine zaredom – u petom, šestom, sedmom i osmom razredu. Aljehin je bio najbolji u ruskom i francuskom jeziku. Pisao je zanimljive i dobre eseje. Naš profesor ruskog jezika L.P. Belsky obično je hvalio njegove tekstove, ali ga je samo grdio zbog njegovog rukopisa i aljkavosti. Aljehinovi listovi i sveske su stalno bili prekriveni mrljama od mastila; on nije brisao ono što je napisao, pa su se stranice zalijepile, itd. Bio je originalan u svojim pisanjima. Dakle, dobili smo uporedni opis „Borisa Godunova“ i „Makbeta“. „Borisa Godunova“ smo djelimično znali napamet; Zapadnoevropska književnost se ovdje uopšte nije predavala, a Shakespeare je tako djelovao kao daleki stranac. Zato sam bio veoma iznenađen kada mi je Aljehin rekao: „Kada se poredi, sve prednosti su na strani Magbeta; koliko je Shakespeare bolji od Puškina.”
Aljehin je maltretirao nastavnike. Nastavniku matematike, kada je prisilio Aljehina da izbriše sve što je napisano na tabli i nacrta novu geometrijsku figuru, rekao je, kao usput, okrenuvši se razredu: „Treba uraditi sve u čemu god dijete uživa, samo da ne plače. ”
Aljehinu je najgore išla matematika. Ovo je paradoks zbog činjenice da se obično smatra da je šahovski talenat usklađen sa matematičkim sposobnostima. Aljehinu je matematika išla tako loše da je pribjegao pomoći učitelja. Na završnom ispitu nije rješio zadatke iz trigonometrije, dobio je lošu ocjenu, bio je tako zbunjen. Uslovno je primljen na usmene ispite. Na svom usmenom odgovoru, dobio je četvorku iz trigonometrije i prosjek imao trojku.
Iz nekog razloga bio je stidljiv pred nastavnikom matematike Aleksejem Andrejevičem Ignatovim. On je imao magični efekat na njega i Aljehin je bio izgubljen. Vidim Aljehina kako bespomoćno stoji ispred table i ponovo ukočenim jezikom pita: „Šta, šta?“ Zapisuje nešto na tabli, ali odmah briše ono što je napisao krpom ili pokušava da to prikrije svojom figurom, pokušavajući da sakrije moguću grešku. Čujem Ignatov glas: „Alёhin (jedino ga je Ignatov zvao na „e“, a ostali su izgovarali „Alehin“), odmakni se od table, baci krpu. Kažem ti, baci krpu.” Aljehin se vratio na svoje mjesto, sav umazan kredom. Još se sjećam kako smo on i ja sjedili prije završetka gimnazije na Maslenici, na posljednjem času matematike. Ostalo je pet do deset minuta do zvona; Radovali smo se što ćemo zajedno otići do Kuznjeckog i otići u kafić. Odjednom je pozvan Aljehin, on se odmah počinje da zbunjuje. Ignatov mu daje dvojku, i neposredno prije nego što je zvono zazvonilo, Aljehinovo raspoloženje je već opalo, a svi njegovi planovi su se srušili.
Aljehin je igrao šah od djetinjstva. U svojoj sobi je uvijek imao šahovsku tablu sa razbacanim šahovskim figurama i kontrolni sat. Igra se takođe odvijala u učionicama tokom nastave. Partner je obično bio Polivanov, rjeđe budući pjesnik Šeršenjevič. Polivanov je u svom stolu imao svesku, tu je bila nacrtana šahovska tabla, a on je olovkom obilježavao figure, novim potezom brišući prethodno obilježene. Aljehin je uvijek igrao à l’aveugle (naslijepo – francuski). Odjednom, u učionici tokom mirnog časa “o Zakonu Božijem”, čula se neočekivana primjedba: “Kraljica e7-e6”; ili „Lovac d3“. Učiteljica je bila ogorčena, ali uglavnom je njen stav bio popustljiv. Prema Aljehinu su postupali blaže.
(Preneseno sa fejsbuka)