Ne možeš igrati šah ako si dobroćudan. Ne možeš igrati šah ako si mekog srca.
Aleksandar Aljehin
Šah, igru koja je više od igre, između ostalog karakterišu i igrači. A igrača ima svakakvih. Neki su ratoborni kao Marija Tereza, a neki opet miroljubivi kao Majka Tereza. A šah je čudna rabota.
Onoliko koliko je šah lako naučiti bar toliko ga je teško dobro igrati. Dobra igra, poznato je, izaziva umor, nakon čega je neophodan odmor. Ali u šahu je uvijek bio problem kako se odmoriti.
Lako je u fudbalu, kad nema nekog većeg razloga za zapinjanje, uzeti odmor. Ubace se rezervni igrači, od kojih pola ni u snu nije očekivalo da će zaigrati, i to je to. Ali u šahu?

Ištvan Bilek
U šahu najčešće možeš da zamijeniš jedino sebe. I onda se desi kad u igri nastupi taj drugi “ti”, ono što se ne bi desilo da je nastupio onaj prvi “ti”, jer se prvi “ti” odlučio da odmori preko drugog “ti”. I onda se desi što se desi.
Te 1979. godine je velikog mađarskog majstora Ištvana Bileka (1932) najvjerovatnije ujela kakva ce-ce muva pa mu se prispavalo, ili je pak na nekakav transfuzioni način primio crnogorsku krv te mu se nije igralo, ili… ili je našao kakvu poljakinju Ištvanku važniju od šaha.
Uglavnom, ma šta da se desilo, on je igrajući po Poljskoj pokazao takav nedostatak borbenosti da je te godine zamalo predložen za Nobelovu nagradu za mir. A kako i ne bi.
Naime, na međunarodnom turniru u Slupsku, dotični trostruki šampion Mađarske, je u deset partija sklopio (dogovorio, pogodio) deset remija.
U drevnoj igri, u kojoj se još uvijek lome koplja da li je logičan kraj partije nakon najboljih poteza i bijelog i crnog remi, ili pak pobjeda bijelog, nije rijedak slučaj da jedan igrač remizira sve partije, ali je ono što je učinio Ištvan Bilek ipak bilo unikatno.
Pedanti statističari su izračunali da je on u tih deset partija odigrao ukupno 125 poteza i to u nevjerovatno kratkih 109 minuta, što je nedovoljno za jednu ozbiljniju partiju.
Usput je za vrijeme svake pojedinačne seanse povukao između 9 i 17 poteza za što je potrošio između 4 i 26 minuta?! Ali tu nije kraj priče, jer…
Jer bila je to godina mira Ištvana Bileka.
Tek što se povjerovalo da je miroljubivi Ištvan došao u Slupsk na desetodnevni poluradni odmor on će ubrzo pokušati da nadmaši sam sebe.
Ovaj put turnir se igrao na još ljepšem mjestu, u poznatoj poljskoj banji Nalečov koja je kao stvorena za šetnju.
Dok su ostali igrali Bilek je nastavio godišnji koji je počeo u Slupsku. Na početku je sve krenulo po planu, svega 35 poteza u prve tri partije.
Ovaj put, po Mađaru, sve je trebalo da traje duže, čitavih sedamnaest kola, ali mu se plan oteo. Krivac doduše nije bilo Ištvan, nego Makedonac Risto Ničevski, kojemu kao bijelome iz nekog razloga nije odgovarala ničja. Tako se još jednom potvrdilo da su za remi potrebna dvojica.
Bilek je nevoljno nastavio partiju koja mu je pokvarila planove i uradio ono što je morao, odnosno “pokupio sa table” nesrećnog Ristu kome dugo nije bilo jasno šta ga je snašlo. Sada je sve bilo lakše.

Risto Ničevski
U sljedećih 13 partija, opomenut, niko od protivnika nije pokazao hrabrost da se kocka. Partije su, na radost Ištvana, a na muku posmatrača najčešće trajale 11 poteza.
Ektremi su bili Andžej Lužak i Zbignjev Jamrož koji su do remija igrali 22, odnosno 7 poteza.
A minuti “rada”?
Zašto bi neko brojio minute “rada” kad se uzme čitava godina odmora.
Preneseno iz knjige Miladina Berića: Vatreni gambit III
-Nastaviće se-