Ljubomir Ljubojević

Piše: Ivan Mandekić

2. studenog 1950. rođen je karizmatični šahovski velemajstor Ljubomir Ljubojević. Za šahovskom pločom borben, odlučan, hrabar i nadasve inventivan pa nije čudo da je osvojio srca mnogih navijača ne samo lijepom igrom već i svojim otvorenim i prijateljskim karakterom. Dok su drugi za svoje idole imali mahom svjetske prvake, Fišera, Kasparova, Karpova i mnoge druge slavne šahiste, iako samo 5 godina stariji, upravo je on bio moj idol i moja šahovska inspiracija u mladosti iako sam bio početnik u poodmaklim juniorskim godinama. Sreća mi se osmjehnula pa sam daleke 1974 godine, na natjecanju „Kupa maršala Tita“ u Vrsaru (originalna fotografija iz te 1974.), imao prigodu upoznati ga osobno i napraviti intervju za tadašnji omladinski list „Val“. Koliko je je bila velika moja šahovska strast i koliko je karizma mojeg tadašnjeg idola Ljubojevića djelovala na mene vidi se iz jedne simpatične i pomalo komične epizode kada sam primijetivši da on tijekom igre uvijek na ruci ima srebrnu narukvicu prvom prilikom otputovao u Italiju (Trst) i povoljno kupio jednu sličnu narukvicu od koje se nisam razdvajao tijekom mojih šahovskih mečeva.

Ljubojević je dva puta pobijedio na super-turnirima u Linaresu 1974. i 1975. godine i pobijedio na turnirima u Buenos Airesu, Wijk aan Zeeu, Manili, Beogradu i Amsterdamu. Teško bi bilo i dugotrajno nabrojiti sve njegove uspjehe, a 1970-tih i prvoj polovci 1980-ih na svjetskoj rejting listi bio je među 10 najboljih svjetskih igrača, a 1983. bio je treći odmah iza Garryja Kasparova i Anatolija Karpova. 1985. sa suprugom i sinom preselio je u Linares, a nakon raspada Jugoslavije, pod srpskom zastavom aktivno je sudjelovao na turnirima, održavajući impresivan individualni rejting. Sreća mi se osmjehnula i 2000. na šahovskoj Olimpijadi Bledu gdje sam ponovo sreo Ljubojevića i sa njim izmijenio nekoliko ugodnih rečenica. Neka ti je sretan 73. rođendan velemajstore i da još dugo poživiš, a tvoja šahovska ostvarenja ostati će neizbrisiva i uvijek iznova biti inspiracija i nadahnuće za nadolazeće šahovske generacije.

I na kraju jedan citat njegovog odgovora na pitanje zašto nikada nije pisao šahovske knjige možda najbolje oslikava njegov karakter: „Ne, nikad nisam pisao. Ovo radim namjerno. Jer pisanje za mene … znate, imam slijedeće mišljenje: trebali bi komentirati partije odmah čim završe, a ne nakon određenog vremena. Niko ne može ostati apsolutno iskren i ispravan u ovim komentarima. Sigurno će pokušati prikriti istinu! Reći će „Nisam se toga bojao.“ Ali je! Reći će „vidio sam to.“ Ali to nikada nije vidio tokom partije. Lako je analizirati nakon meča. Ali komentar meča trebao bi se odvijati za vrijeme partija, kako bi svi mogli vidjeti. Kao topli kruh iz peći. Tek tada bi to trebali zapisati, to je najistinitije! Tada ne možete ništa prikriti “(Lj. Ljubojević).

Na fotografiji iz 1974. je 24-godišnji velemajstor Ljubomir Ljubojević i 19-godišnji „pacer“(loš igrač, igrač koji pravi teške previde) Ivan Mandekić sa puno više kose i puno manje pameti nego danas 😊

(Preneseno sa fejsbuk stranice Ivana Mandekića)