Miladin Berić: VRIJEME REVANŠA

Čovjek je površno, varljivo biće, i kao šahista brine više o načinu kako da postigne cilj, nego o samom cilju.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski

U vještini zvanoj šah, koju bi neko zbog prisutne artiljerije, lovaca i konjice može biti nazvao i borilačkom, nema osvete, ali postoji revanš.
Revanš na poraz i na pobjedu.
Revanš na dobro i na loše.
Revanš na neodređeno i nedefinisano, revanš na revanš.
Tek, sama vještina najviše zavisi od talenta, manje od rada, a najmanje od društvenog položaja.
Kad smo već kod položaja recimo da su najpoznatiji svjetski brko i najveći sin naših naroda i narodnosti ipak birali koga će, kao neprikosnoveni vladari, šahovski da pobjeđuju, ne želeći da majstore igre dovode u nezgodnu situaciju, a sebe u zabludu.
U politici se to zove diplomatija, a u šahu poštovanje.
Ali, nisu ni svi carevi, kraljevi, lordovi i knezovi isti.
Tužno je kad malo čelo smišlja veliko načelo, znao je da kaže neprevaziđeni doktor satiranja Vladimir Bulatović Vib pokušavajući da urazumi one koji bi se pružili i više nego što im dobacuje sjenka.
Veliki gruzijski knez Andrej Davidovič Dadjani – Mingrelski (1850-1910) nije čitao Viba, ali ne zbog tog što to nije želio, nego zbog tog što nije imao vremeplov kojim bi prošetao u budućnost.

Andrej Dadjani

Taj Andrej Davidovič Dadjani – Mingrelski nije imao zanemarivu sjenku, čak ne ni onu šahovsku, jer je slovio za odličnog igrača koji je imao par puta čast da izgubi i od prvog među najboljima, dr Štajnica.
E sad, što je na tu njegovu igru padala jedna druga vrsta sjenke, Bože moj.
Tek, kružila je priča da gruzijski knez, bar što se tiče šaha, ima pomagače i to ne bilo kakve već one, koji direktno odlučuju, sjedivši preko puta, u šta će da se izrodi partija.
Nije Andrej Davidovič prijetio svojim protivnicima, prije da ih je obasipao kakvim sitnijim poklonima, koje je vječno siromašna šahovska bratija sa zadovoljstvom primala, zauzvrat popuštajući u ključnim trenucima u kojima se lomila partija. Tako je rastao knezov rejting u vrijeme kad nije bilo rejtinga.
Onda se iz ko zna kakve partije pojavio maestro igre Mihail Ivanovič, poznatiji kao Čigorin, koji se na nekakve knezove prijedloge potpomognute šuškavim razlozima samo kiselo nasmiješio i otišao dalje putem igre.

Čigorin je, onakakav kakav je bio, vrlo brzo zaboravio velikog gruzijskog kneza, ali knez Dadjani očito nije zaboravio velikog majstora igre Mihaila Ivanoviča.

Andrej Davidovič, rođen u Zugdidiju (Gruzija), vrlo rano je počeo svoju plavu krv da prosipa po crno bijelim poljima tako da je zahvaljujući statusu, ali i novcem koji sa njim ide, uspjevao da se razigra, od Pariza, preko Rima, do Sankt Peterburga.
Nije mu išlo loše, a kad bi već i krenulo, postojali su i drugi načini koji su onomad nisu svidjeli velikom Čigorinu.
Tek nakon tog susreta veliki knez je sve manje igrao, a sve više podržavao igru postavši ono što se onda zvalo mecena, a danas sponzor.
Najčuveniji turnir, u nizu takvih, bio je onaj u Monte Karlu 1903. godine na kojem će pored trojice (Taraš, Maroci i Pilsberi) nagrađenih ostati upamćen i nagrđeni knezov “prijatelj” Čigorin.

Bilo je vrijeme „revanša”, a u vrijeme „revanša”, ako si mecena, možeš sve.
Zalud je Čigorin potegao iz velike Rusije u maleni Monako kad za njega nije bilo mjesta na turniru. Veliki knez je našao 1001 veliki razlog da bude tako i tako je i bilo.
Kasnije je, kažu knjige, pod pritiskom javnosti pala i nekakva nemala kompenzacija, koja je zadovoljila sve, ali veto je veto, jer je i veliki knez, ma koliko bio veliki knez, ponekad ispadao malen. Jer u revanš prema velikima vjeruju samo oni, zaista, mali.
Doduše, bilo je i onih drugih koji su pristajali da budu još i manji, ali o tom nekom drugom prilikom.

DADJANI – DUS HOTIMIRSKI
Hamburg 1901.

1.e4 e5 2. f4 ef4 3. Sf3 g5 4. Lc4 g4 5. Sc3 Sc6 6. 0-0 gf3 7. Df3 Df6 8. Sd5 Dd4+ 9. Kh1 Dc4 10. d3 Dc5 11. Lf4 Sd4 12. Dh5 Se6 13. Le5 c6 14. b4 Dc2 15. Df7+ Kd8 16. Df8+ Sf8 17. Tf8# 1-0 

Preneseno iz knjige Miladina Berića „Vatreni gambit III“