Šah je igra Bogova koja daje neograničene mogućnosti.
Vladimir Nabokov
Sva suština je u perspektivi jer ono što je lijepo jednom oku ne mora biti drugom, i obrnuto.
Kad svjetlost zakasni, a i to se zna da desi, onda iza zavjese koja krije svjetlost postoji samo iluzija koja je uglavnom shvatljiva samo onima koji znaju da čitaju između redova.
Naravno ima i onih koji vjeruju da znaju da čitaju između redova, a u stvari projeciraju neki svoj neostvareni bljesak, koji još uvijek putuje ka zvijezdi sa koje su ubjeđeni da su jednom, ko zna kad, stigli. Zato su valjda i najbolji i najgori baš oni filmovi koji su rađeni prema davno završenim knjigama, jer tu, jer tu naprosto nema sredine.
Ne zna se, a i zašto bi se znalo, kome je prvom palo na pamet da napravi rotirajuću slikovnu umjetnost na osnovu pisane umjetnosti, ali se zna da je poznata holandska režiserka Marlen Goris prva pokušala da jedan šahovski roman, a takvi se mogu izbrojati na prste jedne ruke, pokušala da prikaže na velikom ekranu.
Da li je na taj način iznevjerila velikog ruskog pisca Vladimira Nabokova, ili nije, to vjerovatno ne zna ni ona sama.
Uglavnom njegov roman „Lužinova odbrana“, o čemu će Rus nego o šahu, ekranizovan je od strane pomenute gospođe, i to milenijumske godine, uz određena odstupanja koja su za nekog bitna, a za nekog ne, što opet zavisi od perspektive.

Različiti mediji zahtijevaju i različita rješenja, sa čime se oni što više vole knjigu teško mire.
Naime, po Nabokovu Aleksandar Lužin je genijalni ruski šahista koga za vrijeme partije pogađa nerni slom, što u drevnoj igri nije uopšte neobično, ali se on u šahu mnogo češće presjedi nego što se preleži, ili pak prestoji.
Uglavnom, njegovi najdraži pokušavaju da u ime ozdravljenja iz njegovog života uklone bilo kakav trag te umne pošasti što je, šahisti to najbolje znaju, prosto nemoguće, jer sam život je najkraće…?
Partija šaha!
Na kraju, koji je možda i početak, Lužin kome se ljudi već postali šahovske figure, matiran od svih, na kraju i od sebe, skače kroz prozor u…
… mnogi će to nazvati raznim imenima… a šahisti imaju samo jedno ime za tu vrstu nesrećne akrobacije, posljednjeg poteza, kojeg će Nabokov razumjeti do srži..
Skočiti u ono što veliki Vladimir prosto naziva samomat.
U filmu Džon Turturo (Lužin) je nekakav crno-bijeli prelaz između Aljehina i Fišera koga terorišu svi, počevši od njegovog menadžera, što će na kraju rezultirati njegovim samoubistvom.
U trenutku životne predaje iza nesrećnog Lužina kao ostavština će jedino ostati prekinuta partija, u nejasnoj poziciji, i mlada vjerenica Natalija (Emili Vatson), koju je gospođa Goris umetnula u priču, ne znajući da je genijalnim šahistima i potreban i dovoljan samo i jedino šah. I jedna dama, ona šahovska.
Tek, iz nejasnih razloga, koji nisu svakako šahovski, Lužinovoj ljubavi je dozvoljeno da na osnovu njegovih analiza nastavi tu partiju, što je i van pravila života, i ona matira velemajstora preko puta, briljancijom, dostojnom i Fišera i Aljehina. Transformacija genijalnosti. Tako se eto pokazalo, bar u filmu, da i velemajstori znaju da padnu od žena.

Zlobnici će reći da je partiju sličnu, onoj u filmu jednom igrao veliki engleski majstor Džonatan Spilman, ali Bože moj. Nije šah baš potpuno život pa da ljepota ne bude prelazna, pogotovo ovakva ljepota.
Naš narod kaže da nije svačije kroz selo pjevati, a njemački pjesnik Emanuel Gejbel: „Ako nisi u stanju da sipaš munje trebaš da se okaneš grmljevine“, što je na kraju jedno te isto.
A ova partija je i pjevanje i grmljevina, ovaj životni i šahovski samomat koji…koji je… iluzija.
N.N. – LUŽIN
pozicija iz filma „Lužinova odbrana“
U ovoj poziciji Lužin izvršava samoubistvo, a njegova vjerenica nastavlja partiju po ugledu na stare majstore…

1…Sf4 2. ef4 Te3+ 3. Kg4 f5+ 4. Kg5 Kg7 5. Sd5 Th3 6. gh3 h6+ 7. Kh4 Lf2#
-Preneseno iz knjige Miladina Berića- „Vatreni gambit III“
-Nastaviće se-