Miladin Berić: O DUŠANU, O ŠAHU, O ČARLSU


Život je previše kratak za šah.
Lord Bajron

Život?
Ta igra u kojoj si ponekad izgubljen i sa damom fore, od prvog do zadnjeg poteza obično nudi neke, još neviđene, varijante u kojima ne pomaže ni taktika ni strategija, u kojima ništa ne pomaže, jer ko zna šta donosi novi dan.
Šah?
Taj čudni put kroz ukrštena kockasta predvorja svjetla i tame na kojem zalutaš i kad ti je najmanje do lutanja, u kojem je svaki potez godina, a jedina izvjesnost pat.
Pat.
Nakon koga više nema ničega, a pogotovo puta.
Čudo
(dijelove istoimene pjesme prepjevao M.B.)
(Rastao sam nagnut
nad šahovskom tablom
čekajući kraj igre…)
U šahovskom Beogradu koji je tih ratnih godina igrao bez kralja poziciju koju su razarali nebeski topovi i crnih i bijelih, sanjao je Dušan svoju pjesmu koju će napisati tek kao Čarls. Drevna igra mu je bila, u vrijeme koje nije bilo za igru, sve.
U vrijeme u kojem su i svi njegovi sugrađani bili figure koje su zabludno vjerovale da znaju pravila igre.
Pravila igre?!

(…avioni i tenkovi
su razbijali prozorska okna
a penzionisani profesor astronomije
me je učio igri…
moralo je to biti 1944…)

Bilo je to u vrijeme koje nije imala pravila, a u vrijeme koje nema pravila rijetko se zna ko vuče najbolje poteze.
Godinu dana kasnije prva partija je završena, a drugu su započeli igrači koji nisu vjerovali ni u učitelje ni u učenike te nisu ni mogli znati da je i u šahu i u životu jedina izvjesnost pat.
Profesor?
Profesor je povukao prvi potez u vječitoj partiji koja se igra “tamo negdje”.
A Dušan?
A Dušan je otišao „negdje tamo” gdje je postao Čarls. I član akademije tog “negdje tamo” sposoban da jednako dobro igra u dvije dimenzije.

Čarls Simić

(… u garnituri koji smo koristili
sa crnih figura
boja se skoro oljuštila
izgubili smo bijelog kralja
i morao je da bude zamijenjen nečim…/

Taj prelaz iz crnog u bijeli život u šahu se ne dešava u istoj partiji jer, jednostavno, u šahu nema rotacije. Ali u poeziji, tom kaleidoskopu bivstvovanja nekadašnjeg vjernika drevne igre, a sve donedavno najvećeg srpskog pjesnika dijaspore Čarlsa Simića (među zvijezdama od 09.10.2023), počesto ima običaj da se zarotira i stane pred onu dječačku garnituru u kojoj je pola figura od nečega.

Čarls Simić

I onda se desi “Čudo” i onda se dese rime koje izvajaju astronoma u vrijeme kada su sve zvijezde postale padalice.
(…i profesor mi je tad rekao
majstori igraju zaslepljujuće
a najveći i na nekoliko tabli
/u isto vrijeme)

Umjesto da postane majstor poteza postao je majstor riječi, a majstori riječi takođe znaju da igraju zasljepljujuće i na više tabli u isto vrijeme jer…
… jer kao što sam reče “Svijet se ne završava”.
Za tu zbirku koja je sva od majstorskih poteza dobio je Pulicera u vrijeme kad se su “negdje tamo” već spremale varijante koje će ponovo u njegov Beograd dovesti nebeske topove đavolovih figura.
Otkud onda volja?
Moja volja je ojačala za šahovskom tablom, reći će u mjesecu u kojem je šahovski svijet prvi put krunisao Ananda, u mjesecu u kojem je on, Srbin, Čarls Simić na osnovu Dušanovih snova promovisan u velemajstora poezije, odnosno “Poetskog laureata”, kako to krsti dodjeljivač, Kongresna biblioteka SAD.
Srbinu, pjesniku, sto hiljada dolara.
U najmanju ruku, .“Čudo.”
I to u svijetu koji je sam po sebi čudo.

Preneseno iz knjige Miladina Berića: Vatreni gambit III

-Nastaviće se-