Miladin Berić: KRALjICA ŠANTAL


Ljepota šahovskog poteza nije u njegovom izgledu već u misli koja stoji iza njega.
Aron Nimcović

Poznato je da u istoriju ulaze samo najbolji i prvi, ili pak najgori i zadnji, jer istoriju ne zanimaju oni osrednji koji odavno ni sami sebe više ne zanimaju. Zato, ako se već ne može da bude najbolji, sasvim je dovoljno da se bude prvi, onaj koji je probio led, prvi kukuriknuo, razbio predrasude, pokazao da se može…
Teško da bi Klara Cetkin, ili neki drugi ženski prvoborac za prava slabijeg pola, i u snu pomenula drevnu igru kao izvor diskriminacije, jer drevna igra, jedina među igrama, dozvoljava direktan, najdirektniji okršaj personificirane ljepote i snage bez bojazni od fizičkih povreda (o dodirima i duševnim povredama nećemo ovaj put) koje su počesto baš i razlog pomenute podjele.
“Šta bi bio život kad ne bismo imali hrabrosti da nešto reskiramo”, pitao se veliki slikar Van Gog uporno slikajući ono što je malo koga tada zanimalo, nekakve suncokrete i nekakvu svjetlost koja će, kad već bude odveć kasno za njega da zaiskri, i ne sluteći da na taj način otvara vrata vječnosti koja se inače rijetko otvaraju, odnosno samo onda kada zakucaju najveći ili. . .
Ili prvi.
Bez obzira što se ne zna kada je prvi put u Igri bogova zaigrala Ona – Eva protiv Njega – Adama (istorija igre ne bilježi baš svaki detalj) zna se kada se to prvi put desilo na Olimpijadi i koja se Amazonka prva odvažila na takav jedan rizičan korak.
Ta prva koja je, kao što reče Vinsent, skupila odvažnost da reskira, zvala se madam Šantal Šode de Silan (1919-2001) francuska reprezentativ(ac)ka. I baš zahvaljujući tom riziku, odnosno činjenici da je bila prva, pomenuta dama je ušla u istoriju igre.

A te, 1950. godine, šahovska olimpijada se igrala u Dubrovniku, doduše u oslabljenom sastavu bez svih onih koji su smatrali da treba podržati “najčuvenijeg brku” u sukobu sa “najvećim sinom naroda i narodnosti”.
Tada su Dubrovniku mnogi rekli: Ne! Zbog jednog drugog: Ne!
Ali je bilo i onih koji su rekli: Da!
Plus jedna jedina koja je takođe rekla: Da!
Da li je Francuzima, a Francuze je tada predvodila živa legenda igre Savijeli Tartakover, tada ustrebala bilo kakva rezerva, ili su svjesno odlučili da uđu u eksperiment, ostaće tajna, tek madam Šantal je hrabro i jedinstveno ušla u boj protiv muškog šahošovinizma i u tom boju od šest rundi jednu dobila i jednu odšahovala neriješeno.
Doduše i ranije je ova dama pokazivala srce u junaka i to prvenstveno na šampionatima Francuske kada je znala skalpirati sve one koji su tokom igre sa njom čupali kosu od muke.

Ali dama na Olimpijadi?
Bilo je to prvi put na Olimpijadi, a prvi put se uvijek zapiše da traje, jer ko zna da li će ikad biti drugog puta. Naravno, u moderno vrijeme zahvaljujući neponovljivim damama Noni, Maji, sestrama Polgar posebno Judit, koja je jedno vrijeme bila strah i trepet za šahovsku elitu predvođenu Garijem, te svim onima koje nadolaze, znamo da ga ima.


Bio je to veliki korak za vrijeme u kojem je djetinjasto genijalni Bobi Fišer izjavio da bi njegovom tadašnjem ženskom pandanu Noni Gaprindašvili mogao dati konja fore, što je uvijek vickastog Mišu Talja natjeralo da mudro kaže: Fišer jeste Fišer, ali je i konj, konj.
U međuvremenu je čitava plejada šahovskih amazonski oprobavala snagu na jačem polu.
U međuvremenu je šah postao, i nešto drugo, i nešto treće, ali će bez obzira na sve to gospođa Šode de Silan zauvijek ostati prva.
A kad se jednom bude prvi onda se to prvenstvo ničim ne može zajseniti.

Na kraju recimo i to da je madam Šantal dugo vremena bila jedna od najšarmantnijih ličnosti u svekolikom šahovskom svijetu i da je na prvom šampionatu svijeta za žene 1950. god. u Moskvi bila peta, što će joj uz pomenutu Olimpijadu biti dovoljno za sjećanje i za ovu Sjenu.

Sjenu o kraljici Šantal. 

Preneseno iz knjige Miladina Berića: Vatreni gambit III

-Nastaviće se-