Šah je na kraju samo šah i teško može da bude profesija.
Vladimir Ilič Lenjin
Postoje, i uvijek će postojati, igrači čija igra podliježe višestrukim analizama i oko čijeg kvaliteta postoje sporenja koja najčešće nisu na nivou nijansi, nego prije ponora. Pošto se obično radi o velikim majstorima „igre“, s jedne strane stoje oni koji smatraju da su igre pomenutih majstora nešto najbolje što nam se moglo desiti, dok s druge strane još stamenije stoje oni koji smatraju da se radi o najobičnijim pacerima koji su sasvim sličajno zalutali u igru…
Tek…
Tek … sam Bog zna ko je u pravu…
Veliki majstor prvog reda Vladimir Iljič Uljanov Lenjin (1870-1924), vođa ruskog i međunarodnog radničkog pokreta, branilac i tumač marksističke dogme i jedna od tri marksističke ikone, još u najranijem djetinjstvu je naučio da igra šah.
U knjizi “Lenjin-djetinjstvo i život”, koju su zajednički potpisale njegova sestra Ana i supruga Nadežda Krupska, kaže se da je daroviti dječak ljubav prema šahu naslijedio od oca Ilje Nikolajeviča koji je čak svoju sobu pretvorio u šahovsko borilište.
Figure koje su korištene u tim šahovski seansama Ilja Nikolajevič je napravio sam u Nižnjem Novgorodu prije Lenjinovog rođenja što priči daje još intimniju notu.
Mladi Vladimir je najčešće igrao protiv oca ili protiv starijeg brata Saše koji je bio još bolji šahista od Lenjina. “Pošto bi se prema svemu čega bi se dohvatio ponašao ozbiljno, Volođa je i šah počeo da uči po uputstvima boljih od njega, a i koristeći se dostupnom literaturom, tako da je u kasnijem periodu bio odličan šahista”, zapisaće u svojim sjećanjima Lenjinova sestra Ana.
Kažu da je Vladimir Ilič do granične linije volenja volio šah.
Ta plemenita bravurozna igra budila je u njemu prijatno intelektualno raspoloženje i rađala hiljade misli.
Vjerovatno mu je posebno značila u Sibiru, u vremenu izgnanstva kada je u polutami ćelije vježbao strategiju i taktiku.
Po sjećanju Strikova, koji mu je bio sapatnik u tim sibirskim danima, Lenjin je pobjeđivao sve svoje protivnike.
Nešto kasnije za vrijeme boravka u Samari na jednom lokalnom turniru osvojio je čak i prvo mjesto. Kasnije su ga revolucionarni rad, a zatim i državnički i partijski poslovi sve više udaljavali od drevne igre od koje je ostala samo pomenuta strategija i taktika..
Kažu da je kao bijeli najviše volio da igra kraljev gambit, da li zbog određene simbolike ili zbog toga što mu je to otvaranje najviše odgovaralo, ostaće zauvijek nejasno.
Tek, zlobnici će reći, na duši mu je ostao jedan kralj i čitava njegova porodica, koje je svjesno žrtvovao u ime „pobjede“.
Ali to je već gambitna istorija.
Bio je i odličan igrač naslijepo, poznato je da je uživao igrajući okrenut leđima tabli, što je stari trik revolucionara, mada su mu posebna inspiracija bile dopisne partije.
Vjerovatno je dopisni šah za vrijeme boravka po raznoraznim zabitima bio jedini način da Uljanov provjeri svoju šahovsku snagu igrajući sa jačim igračima, ili možda pak nekakva vrsta ilegalnog rada.
O Lenjinovom opsjednutošću crno bijelom fantazijom ipak najbolje svjedoče brojni eksponati koji se nalaze u Centralnom muzeju V. I. Lenjina u Moskvi.
Između ostalog tamo se može vidjeti i šahovski stočić, sa početka ove priče, koji je imao lažno dno za sakrivanje tajnih i kompromitujućih rukopisa i pisama, zatim Lenjinova članska karta Komunističke partije, sa vječitim brojem 1, te dopis kojim ga moskovski šahisti obavještavaju da je izabran za počasnog predsjednika Moskovskog šahovskog društva.
Njegovi biografi su još zapisali da su mu posebno zadovoljstvo pričinjavali dobri potezi bez obzira ko ih je vukao. Igrao je, kažu, spokojno, ali se žestoko borio da nađe izlaz iz teške i ponekad bezizgledne pozicije.
I on je bio jedan od onih koje smo sa zadovoljstvom kačili po zidovima u nekim ranijim vremenima, ali ne zbog šaha, već zbog toga što smo mislili da je imao ogromne zasluge za igru koju smo na ovim prostorima gubili punih pedeset godina.
Tek sudbina velikih igrača je da mnogo mnogo godina nakon odlaska u vječnu igrariju još uvijek izazivaju pažnju.
Prije dvadesetak godina tadašnji predsjednik FIDE, ali i predsjednik ruske pokrajine Kamilkije, kontraverzni biznismen, Kirsan Iljumžinov, je ponudio milion dolara za balzamovano Lenjinovo tijelo.
Izgleda da je na kraju sve postalo biznis, jeste da je Lenjin Lenjin, ali je i milion milion.
Na žalost sva Lenjinova pisma sa dopisnim partijama spaljena su za vrijeme jednog od žandarskih pretresa tako da nije ostala zabilježena njegova igra. Mada možda i jeste…
Naime, na internetu se u jednom trenutku pojavila partija koju su navodno 1908. godine u Italiji (?) igrali Vladimir Ilič Lenjin i Maksim Gorki. Pomenuta partija je završila gorko po Lenjina koji je položio svijetlo oružje u 26 potezu.

Vladimir Ilič protiv Aleksandra Bogdanova
kibicuje Maksim Gorki (1908)
Lenjin – Gorki
1.e4 Sf6 2. e5 Sd5 3. d4 d6 4. c4 Sb6 5. f4 de5 6. fe5 Sc6 7. Le3 Lf5 8. Sc3 e6 9. Sf3 Le7 10. Le2 0–0 11. 0–0 f6 12. Sh4 fe5 13. Sf5 ef5 14. d5 Sd4 15. Ld4 ed4 16. Dd4 Sd7 17. Kh1 Lc5 18. Dd3 Dg5 19. Sb5 Tae8 20. Lf3 Te3 21. Dd2 Rf6 22. b4 Le7 23. Sc7 Th6 24. Se6 Dg3 25. h3 Ld6 26. Kg1 Th3 0:1
A postoji i nešto drugo. Lenjinov mlađi brat Dimitrije se između ostalog bavio i šahovskim komponovanjem. U pismu iz Ženeve 17. februara 1910. godine Vladimir Ilič obavještava svog mlađeg brata da je lako riješio njegov dvopotez. Evo tog problema iz daleke 1910. godine.

1.Td6 !
Preneseno iz knjige Miladina Berića „Vatreni gambit III“
