ponedeljak, 16. oktobar 2023
Piše: Irina Bulmaga
Posle leta u nedjelju kasno uveče sa Bundeslige za žene i odjednom sam poželjela ponovo da oživim ovaj blog.
Izula sam cipele, nešto što ne radim često i stvarno se nadam da nisam samo ja imala dug dan i prestala da obraćam pažnju na sve osim muzike u slušalicama i novostvorene baze podataka sa novom idejom za otvaranje (na kojoj sam planirala da se zadržim nakon što završim sa ovim pisanjem).
Tako je, dakle vikend je bio uspješan – 2 timske pobjede i 2 pojedinačne. Prilično sam zadovoljna svojom igrom, ali to nije bio vrhunac ovog vikenda.
Sinoć sam sanjala. Uglavnom sanjam stvari vezane za porodicu i šah. Ovaj je bio vrlo realan. Osvojila sam Svjetski kup među ženama i to je bilo toliko realno da još uvijek mogu da vjerujem u to. Radost je bila ogromna, ali ne i trajna. Osjećala sam da sam pobijedila, ali ništa se zapravo nije promijenilo. Smiješno, nekako sam pokušavala da uvjerim sebe u važnost postignutog – „Dobila si GM titulu“, „Kvalifikovala si se za turnir kandidata“, sve je to zvučalo cool, ali sam se i dalje osjećao prazno. Vidjela sam ljude oko sebe kako mi čestitaju, čak sam vidjela i Magnusa – pobjednika ukupnog Svjetskog kupa kako to slavi. Osjećala sam se vrlo stvarno, ali nisam bila ispunjena. Iznenadila sam se, ne pobjedom – nego time kako sam se nakon toga osjećala.
Nije li to bilo ono što sam najviše željela?
(Preneseno sa bloga Irine Bulmage)