In memoriam: FM Srđa Dragašević

Piše: FM Dragan Popadić

Iznenada napusti nas Srđa Dragašević. Tužna vijest stiže iz Beograda gdje je bio na liječenju. Posljednji put vidio sam ga kad je bio u Tivtu na promociji moje knjige „Kad figure ožive“. Rekao mi je da ne izlazi mnogo, ali da je zbog mene napravio izuzetak. Družimo se poodavno.

 Dvije godine igrao je za moju MImozu. Na Premijer ligi u Tivtu baš nas nije išlo. Srđa nas spasi ispadanja,. Mene je 2008. kao predsjednik Šahovskog saveza CG postavio za selektora muške reprezentacije. Zove me telefonom i pita: „Hoćeš li da budeš selektor reprezentacije“? Ja mislio da se šali. Odemo na Olimpijadu u Drezden i Dragiša Blagojević osvojio zlatnu medalju, a mi kao ekipa bili veoma uspješni. Tad počela ekonomska kriza, Njemci to ozbijno shvatili. Večera za učesnike u nekoj menzi. Gužva, veliki redovi, hrana kao u menzi. Već prvo veče Srđa kaže: „Ne valja ovo ništa, od sad večeramo u restoranu. Savez plaća“. I bilo nam super. Srđa je mnogo uradio za crnogorski šah. Da je tad imao više sredstava bio bi još uspješniji kao prvi čovjek Saveza.

Posljednji put igrali smo zajedno na ekipnom turiru u Bileći i osvojili bronzanu medalju. Ja na prvoj tabli, Zoran Lazarević na drugoj, Jovan Pejović na trećoj i Srđa na četvrtoj. Vozimo se prema Bileći, a Jovan i Srđa pričaju kako su na prošlim turrima u Bileći imali dosta uspjeha, ćak i 7 iz 7. Ja pitam kako ćemo da nastupimo po tablama, a Srđa kaže: „Ti na prvoj, Zoran na drugoj, a ja i Jovan ćemo na trećoj i četvrtoj tabli“.. A ja velim: „Srđa, a onih 7 iz 7 ? Brzo se to zaboravi“…

Imao je lijepog džipa, al nije volio mnogo da vozi. Izgleda da je imao neku saobraćajku ranije, pa ostale traume. Idemo na turnir na Cetinje i ja vozim. Na jednoj opasnoj krivini na suprotvnoj strani auto upada u makazice ja brzo smotam desno pa lijevo, jer je dolje provalija. Nekako se izvukosmo. Srđa briše znoj sa čela i kaže : „Položio si kod mene“.

Na Olimpijadi u Sibiru idemo da kupujemo šubaru od sibirske lisice, ja za moju suprugu, a  on za njegovu dragu, ja ne znam broj, a Srđa mi kaže: „Uzmi ovu biće taman Slavici“. Tako je i bilo, a onda se šalio kako ja ne znam broj šubare za moju ženu, a on zna.

Kao crni igrao je sjajno Alljehinku. Ja krenem da ga napadam, ostanu rupe i izgubljena završnica. Sreća te smo počeli da remiziramo međusobno, jer kao bijeli nisam mu mogao ništa.

Najviše je volio da igra na Osmomartovskom turniru u Tivtu u organizaciji Mimoze i Organizacije žena Tivta. On i njegov drug Momo Raičević imali najviše uspjeha. A nagrade, kravate, kaiši, novčanici. Nakon turnira tivatske žene prirede koktel za šahiste. Mnogo šale, viceva, priča. Srđa prića o šahovskim anegdotama i o svom ocu Vuku, crnogorskoj legendi… Nedostajaće Srđa na našim turnirima. Nedostajaće Đenovićima, Pljevljima i Crnoj Gori, koje je obožavao.

Možda se Aljehinka sad igra na nekom drugom mjestu. Ljepšem,.

Zbogom Srđa!

FM Dragan  Popadić