Naš huligan (4. dio)

Dmitry Kryakvin sjeća se velemajstora Nauma Raškovskog

(4. dio)

Godinama kasnije postala je veoma popularna priča prema kojoj je Raškovski izbačen iz škole pod sledećim okolnostima – probudio se nakon Botvinikovog poziva usred predavanja i kao rezultat kratke, ali emotivne rasprave na temu činjenica da nije bilo dobro ignorisati takvu plodnu uvodnu ideju, rekao je Botviniku: „Tata, tako se ne igra novoindijska odbrana!“

Naum Nikolajevič je obično oštro reagovao na pominjanje ove priče, argumentujući to da je u stvari tu nesrećnu rečenicu izgovorio Saša Dubinski (budući majstor i sin poznatog režisera Davida Dubinskog).

Šezdesetih godina Naum je postao majstor sporta SSSR-a, ali se pokazalo da je teško ući u prvu diviziju sovjetskog šaha u toj konkurenciji. Prvo je upisao fakultet za strane jezike (znanje njemačkog, iako ne duboko, pomoglo mu je 90-ih godina u evropskim putovanjima), ali tamo nije dugo ostao, završio je u vojsci, srećom, za šahiste tih godina takva su se pitanja lako rješavala, a Raškovski je raspoređen u sportsku kompaniju. Potom se oženio, rodili su mu se sin i ćerka, ali je živio skromno, stisnut u stanu sa ocem, koji je živio sa novom ženom.

Vodeći šahisti SSSR-a su ga poštovali, osjećajući njegov veliki talenat, i saosjećali sa nekim Naumovim ljudskim nedostacima, koji su ga sprečili da se uključi u elitu. Paul Keres, sa svojim aristokratskim manirima i jedinstvenim baltičkim naglaskom, mnogo prije izlaska filma „Moskva suzama ne vjeruje“, očinski je rekao Raškovskom: „Zapamti, pravi muškarac uvijek treba da ima lijepe i ulaštene cipele!“ Ovaj i druge savjete Naum je sačuvao za čitav život, a ali i pokušao je da ih prenese i na mlade.

Sa prvakom SSSR-a iz 1971. Vladimirom Savonom

Veoma važno za Nauma je bilo dugogodišnje prijateljstvo sa sverdlovskim majstorom Borisom (Bobom) Fradkinom. Mnogo godina kasnije, Boris Isaakovič je pomogao prijatelju sa timom iz Jekaterinburga, napisao odlične memoare o istoriji šaha u svom rodnom gradu, a onda su se dvoje mladih sreli na … turniru u stonom tenisu. Za razliku od svih ostalih Sverdlovskih prijatelja Nauma, Boris je potekao iz kulturne porodice – dobro je učio, završio školu sa zlatnom medaljom, upisao prestižni univerzitet, razumio nuklearnu fiziku tako da su ga u šali zvali Sverdlovski Ajnštajn.

Ali majka Borisa Fradkina, koja je imao popriličan uticaj u gradu, došla je i rekla komandantu: „Oni rade đavo zna šta, i uopšte Naum loše utiče na našu djecu!“

Žalba je dovela do vrlo kontroverznih rezultata: Naum je dobio 10 dana „kazne“, nakon čega je iz sportske čete poslat u građevinski bataljon, a Boris je izbačen sa fakulteta…

Međutim, nakon nekog vremena (nepovratno izgubljenog u građevinskom bataljonu za šahistu Raškovskog) ništa vojno ili akademsko nije sprečavalo prijatelje da okreću svim vrstama šema, a par Raškovski-Fradkin počeo se smatrati jednom od najjačih kartaških kombinacija u zemlji.

Partneri su počeli da putuju u Soči – bogati građani su dolazili tamo da se odmore, a Naum i njegovi drugovi sa velikim entuzijazmom su osiguravali pouzdan transport novčanih rezervi nakupljenih tokom godine iz njihovih džepova u svoje. Često su radili u timovima. Sledeća kombinacija smatrala se najprimitivnijom – kada se Raškovski već nalazio na ležaljkama na plaži sa „klijentom“, a Fradkin, kao slučajno, prolazi. „Hej čovječe, hoćeš li da igraš karte?“ – povikao bi Naum veselo, kao da prvi put vidi svog druga. “Sigurno igraš dobro, ali mi ćemo ovog frajera umlatiti!” – obraćao bi se budućoj žrtvi.

A onda su protiv partnera zapravo djelovali kao jedan tim, “klijent” nije imao nikakvu šansu, čak i ako je njegova klasa u kartanju bila nešto viša od “amaterskog” nivoa. Ali kako talentovani majstor može napredovati u šahu uz takvu svakodnevicu?

„Zlatni“ tandem Fradkin-Raškovski u Sočiju mnogo godina kasnije

(kompletan tekst pogledajte na linku ispod)

https://ruchess.ru/news/report/nash_khuligan/