Naš huligan (2. nastavak)

Dmitry Kryakvin sjeća se velemajstora Nauma Raškovskog

(2. dio)

Posleratni Sverdlovsk je jedan od najvećih naučnih, obrazovnih i kulturnih centara zemlje. Ovdje su evakuisani predsjedništvo Akademije nauka SSSR-a, desetine poznatih pjesnika, kompozitora i drugih predstavnika intelektualne elite zemlje.

Naravno, Sverdlovski šah nije zaostajao za drugim oblastima mentalne aktivnosti. Zahvaljujući trojici Georgija, ili, kako su ih često zvali, „tri ujaka Žora“ – majstorima Ilivitskom, Bastrikovu i Borisenku, koji su neko vrijeme živjeli u glavnom gradu Urala, tim Sverdlovska zablistao je na ekipnim prvenstvima RSFSR-a. U gradu je radilo nekoliko dobrih šahovskih sekcija, od kojih je jedan nestašan, energičan dječak lukavih očiju po imenu Nukhim došao da uči kod poznatog učitelja Aleksandra Ivanoviča Kozlova. Nukhim, Naum, Nyoma – evolucija njegovog imena kasnije je dovela do kombinacije suglasnika i samoglasnika, kojima se šahist zvao od mladosti do duboke starosti.

Dječak je pokazao velike sposobnosti – ušao je u sekciju sa 7 godina i znajući samo pravila, brzo je napredovao i ubrzo postao najmlađi prvokategorni igrač u zemlji. Nekoliko godina kasnije, pobjeđivao je u svakoj partiji na dječjem prvenstvu RSFSR-a, iako su mu među rivalima bili budući velemajstori i jedan – iako još uvijek vrlo mali – budući svjetski prvak Anatolij Karpov!

Međutim, mladića je zapravo odgojila ulica – djed mu je ubijen prije rata, roditelji su mu se razveli. Naum je imao raznoraznih drugova, neke iz porodica sa kriminalnim presudama. I ubrzo se dogodio incident koji je uticao na čitav život Raškovskog. Kao dječak, odrastao je vrlo atletski, dobro je trčao, odlično je igrao mnoge igre na otvorenom.

Godine 1962. Sverdlovsk je bio domaćin prve Zimske Spartakijade naroda SSSR-a, a stiglo je mnogo počasnih gostiju. A Naumovi ‘ulični’ drugovi smislili su smjeli plan – da posetioce malo „očiste“ po pitanju garderobe. U jednoj verziji priče, pojavile su se moderne sportske jakne sa krznom, koje su stigle iz inostranstva, u drugoj crvenkaste kape. Ali suština je ostala ista: trebalo ih je zgrabiti i brzo pobjeći!

Izbio je veliki skandal. Spartakijada je održana u nevjerovatnim razmjerima, čitav grad je čekao stotine majstora sporta SSSR-a, koji su se borili za počasne titule i medalje, a ovdje se desila takva sramota sa  velikim publicitetom – krađa.

Nadležni organi su odmah intervenisali u ovom slučaju, počinioci su momentalno otkriveni, a zatim su preventivno počeli da hvataju sve sa kojima su bili povezani. Konci su došli do  mladog šahiste, jednog od glavnih sportskih nada grada. Ostala je samo jedna šansa – da napusti Sverdlovsk!

Nauma Raškovskog je spasila jedna od liderki ruskog šaha tog perioda, Vera Tihomirova. Neumorni organizator i nepopustljivi borac za prava šahista, nije se plašila kritike i pokroviteljstva, uzela je pod svoje talentovane šahiste sa huliganskom predispozicijom ili ‘žudnjom za zelenom zmijom’. Ni na koji način im nije kačila etikete, već je smatrala glavnim onaj dar odozgo, vjerovala u istorijsku predodređenost, suptilno osjećala ljude.

Jednom je Vera Nikolajevna zamalo dobila otkaz kada je branila Borisa Spaskog, koji je tokom ideološke studije prije puta u kapitalističku zemlju doveo jednu strogu ženu staljinističke tvrdoće do histerije. Budući svjetski prvak je, odgovarajući na pitanja o marksizmu-lenjinizmu-internacionalu i komsomolu, zaigrano upitao damu nasuprot da li zna ime moskovskog šampiona u šahu. Tihomirova je svojim kolegama desetine puta kroz smijeh pričala ovu priču: „A onda, možete li da zamislite, Borja joj kaže! ..”

https://ruchess.ru/news/report/nash_khuligan/

(uskoro nastavak)