Piše: Emil Sutovsky
Najmanje ga pamte od skoro svih velikih šahista. Sudbina i karijera ovog igrača zaslužuju više – a ja ću se potruditi da malo popunim ovu prazninu.

Danas se navršava 106 godina od rođenja mađarskog velemajstora Lasla Szaboa. Čovjek veoma složene sudbine. Jevrejsko porijeklo i služba u mađarskom bataljonu – savezniku nacista, dugi boravak u zatočeništvu i povratak velikom šahu već sredovječnog, ali još uvijek u šahovskom napredovanju Szaboa – sve bi se moglo opisati u pravom romanu. Uostalom, kao i život i sudbina mnogih njegovih vršnjaka. Pedesete su bile vrijeme najvećih dostignuća mađarskog velemajstora. Tri puta se kvalifikovao za Turnir kandidata, a posljednji nastup 1956. pokazao se vrlo uspješnim: podijelio je treće mjesto sa Bronsteinom, Gellerom, Petrosjanom i mladim Spaskim. Ispred su bili samo Smislov, koji je tih godina bio nezaustavljiv, i veliki, vječito drugi Keres.
Laslo Szabo je nastavio da nastupa na visokom nivou veoma dugo – šezdesetih je imao mnogo uspjeha, zaista sjajnih partija, a labudova pjesma je bila dioba prvog mesta u Hastingsu 73/74 u divnom društvu Talja, Kuzmina i Timmana.
Ako se Maroczi smatra osnivačem mađarskog šaha, onda je Szabo preuzeo i, naravno, bio dostojan vođa ove šahovske sile, sve do pojave Portisha sredinom šezdesetih.
Malo je knjiga o njemu – iako po rezultatima nije bio inferioran ni Gligoriću. Možda je to vezano sa vojnom prošlošću. Možda s činjenicom da je i sam Sabo bio prilično zatvorena osoba.
Nema značajnijih turnira u njegov pomen, a sljedeća generacija neće ni znati za tako velikog igrača. Ali ljubitelji šaha treba da se sjete maestra te veličine, koji je stvarao istoriju naše igre.
(Preneseno sa fejsbuka)