POHVALE PRVOJ ŠAHOVSKOJ PARAOLIMPIJADI

To je moralo da se doživi

Danas se turniri prate sa kućnih računara, ali utiske Galine i Slavka Azarića ne može da prenese ni najnoviji dirljivi film FIDE o beogradskoj predstavi

Svetska šahovska federacija (FIDE) je upravo objavila briljantan, dirljiv, petominutni film o Prvoj šahovskoj paraolimpijadi, održanoj od 29. januara do 5. februara u begradskom hotelu „Kraun plaza”. Svi koji su propustili da prisustvuju ovom jedinstvenom događaju – a bilo ih je previše – moći će da osete delić te potresne atmosfere, ali oni koji su imali sreće da budu na licu mesta neće je zaboraviti dok su živi.

Dok se veliki šahovski turniri danas prate sa kućnih računara, možda lakše i bolje nego uživo, Paraolimpijadi mora da se prisustvuje „da bi se doživela sva drama između poteza”, kaže naša sagovornica Galina Azarić, šahistkinja i šahovski sudija, članica velikog tima zaslužnog za trijumf premijerne predstave. Trijumf šaha i ljudskog duha, neuporedivo važniji od poteza za tablom.

Zajedno sa suprugom Slavkom Azarićem, majstorom FIDE, Galja je prihvatila poziv majstorskog kandidata Milana Tatišića i glavnog sudije Nebojše Baralića da se u poslednji čas uključi u ekipu čiji zadaci prevazilaze sve poznate: da izgovara i beleži poteze slepim igračima, da ih povlači onima koji to ne mogu, pomaže onima koji ne čuju i još mnogo drugog.
– Kada sam čula reč paraolimpijada, imala sam predrasude. Nisam znala kako ću se osećati, mislila sam da neću moći to da gledam, ali čim sam došla u kontakt sa njima prestala sam da osećam bilo kakvo sažaljenje. To je inspirativno a ne depresivno, ti ljudi su primeri jačine ljudskog duha. Pratili sam partiju igrača iz Kirgizije, imao je dečiju paralizu i bio gluvonem. U teškoj poziciji očekujem da forsira remi, a on hrabro kreće u napad centralnim pešacima i matira protivnika!



Pred organizacionom ekipom su bili dotle neviđeni izazovi koje su morali da prevazilaze u hodu:
– Sve je bilo puno improvizacije. Negde u četvrtom kolu slabovidi igrač iz Kazahstana je tražio asistenta, što dotle nije. Pitam zašto mu sada to treba, a on objašnjava da prvi put igra sa gluvim protivnikom i ne može da mu kaže potez … I trebalo je učiti jezike u hodu. Rumuni su tražili da im se govore linije na nemačkom (Ana, Bela, Cezar, David, Eva, Feliks, Gustav, Hektor). Uzmeš knjigu u ruke i vidiš da to postoji. Igrači iz Paname traže engleski i španski, Turci nemački ili engleski: zapišeš imena figura na listić … Tokom jednog kola smo pokrivali pet-šest tabli, moraš da budeš skoncentrisan i brz, jer im ističe vreme. U jednom trenutku je bilo četvoro nas oko Indijca: jedan pomera figure, drugi govori, treći piše …. I sve to sa dobrom voljom, svi spremni da pomognu, a da druga strana ne bude oštećena, igrači izuzetno korektni.

I nije bilo teško?
– Toliko sam srećna, ti ljudi te apsolutno oduševe i na kraju se među njima osećaš inferiorno. Sve što postižu je neverovatno, a treba izdržati i fizički napore tokom pet-šest sati, nema poštede. Celokupna atmosfera je bila nezaboravna. Organizatori su odradili briljantno, đaci iz policijske akademije su zdušno pomagali i bili uvek na usluzi, odmah dolete kada treba. Čak su i uskakali da pišu poteze umesto nas iako su ih mnogi jedva znali! Uslovi su bili na olimpijskom nivou, ceo prostor dostojanstven. Zamislite kako je to delovalo ljudima iz Gane, Zambije, Zimbabvea … Nadam se da će ponovo biti ovakvih događaja u Beogradu i da će biti više ljudi. Stvarno je lepo da su svakoga dana dolazili ministri i poznate ličnosti da povuku poteze, ali nisam mogla da verujem da televizija nije tome posvetila pažnju.

Slavko Azarić je upoznao Galju u zemunskoj Mladosti dok je njen otac radio u jugoslovenskom predstavništvu 1982-86. Vratila se iz Rusije 1989. i od tada su zajedno, u šahu i svemu drugom. Prošli su i lepe i izuzetno teške trenutke, da bi posle svega ostali isti, krajnje duševni i večito optimistični. Njihovo zajedničko učešće u paraolimpijskoj areni delovalo je najprirodnije.
Na fotografiji koju prenosimo Slavko je pomerao figure za malenog Hesusa Osorija (koji kaže da se za tablom oseća kao div), a kada bi Hesus igrao sa slepim protivnikom povlačio je poteze za obojicu. I njemu je srce puno:

– Divno je da smo bili deo tog društva. Kao da su na jednom mestu sabrane patnja i radost sveta, svi smo tu bili jednaki. Svaka čast Šahovskom savezu Srbije i državi što su prihvatili organizaciju, a predsedniku FIDE Arkadiju Dvorkoviču što je hteo da bude kod nas. I svim organizatorima na čelu sa Nebojšom Baralićem. Sve što smo radili da pomognemo bilo je s ljubavlju, da odguraš kolica do toaleta ili podigneš ruku da se pozdravi. Taj odnos nas prema njima bio je i njihov prema nama. Organizacija je bila vrhunska, od postavljanja parova do rezultata, mnogo mladih volontera je sa ljubavlju zamenjivalo nas starije. Nije bilo sažaljenja, divio sam im se kako su smireni kako razmišljaju i bolje koriste mozak nego mi. Doživeli smo u tim trenucima da čovečanstvo diše kao jedno, da je svaki čovek odgovoran za sve što se događa. Treba moćnici da dođu da vide ove ljude i kakve sve patnje ima, da više ne vode ratove.

Marjan Kovačević

(Preneseno iz POLITIKE)