
Velemajstor Milan Draško
Tabijasuzi i liske
Treći nastavak
Dražen Ondelj Pera, vatreni veležovac i jedna od posljednjih autentičnih mostarskih liski, prisjeća se druženja u kafani Muje Kahrimanovića u Fejićevoj ulici.

Kako je Mujo bio veliki „ters“, uvijek se našao neko da ga „upali“. „Tako je glumac Jozo Lepetić svaki dan iz Narodnog pozorišta Mostar nailazio pored kafane, ali nikada nije ulazio. Čekao bi da ga Mujo vidi. Kada bi im se pogledi susreli, samo bi odmahnuo rukom i nastavio. Mujo bi čekao da malo zamakne, pa izletio, mašući salvetom i vičući prema njemu: „Šta je, šta se ti javljaš? Kakav si ti glumac, vazda pogineš u prvoj slici“!? Dražen nastavlja u svom stilu: „Sjećam se, dobio Mujo novi aparat za kafu iz Italije, pa nikako da skonta kako se njim rukuje. Na papiru su mu napravili uputstvo kako kafu da napravi. Došao bi Rudi iz butika na kraću kafu, a Mujo je znao napraviti samo jednu, onu po uputstvu. Rudi mu je prigovorio da nije dobio ono što je tražio, Mujo mu na to: „Lakše je tebi malo otpiti nego da ja pobrkam komande na aparatu“.
Kratka, lijepa priča iz knjige Zdenka Boškovića „Mostarski liskaluci“.
„Mujo što malo ne renoviraš radnju, uljepšaš, malo napucaš ko ovi novi kafići?
Što, pa da mi se narod skuplja ovdje“!!
Mujo je bio liska, ali je i on bio predmet nemilosrdne mostarske trehe. Tako je dobio i pravi mostarski nadimak „Trovač“, koji bi bio presudan za svaku radnju, al’ Muji je cvjetao posao. I oni koji su ga tako zvali znali su da se u njega niko nije otrovao, da je to samo Mostar, koji nikad nikog nije u zajebanciji štedio i žalio…

U „Mostarenju“ je nadahnuto dočaran slikar Mustafa-Ico Voljevica. Ico je ponekad dolazio u naš restoran „Topole“ (Tasovčići). Sjedio bi lijevo od ulaznih vrata, kod širokog prozora, sa dr neuropsihijatrom Hamom Ćurićem, velikim prijateljem moga oca. Kafana na Rondou, „Neretva“ i „Bristol“ bile su njegove pozornice. Zaplovimo stranicama „Mostarenja“, na sceni su Mika Antić, Pero Zubac, Ico i Mišo. „Po bijelim stolovima Rondoa anđeoski bešumno osipalo se lišće s platana. Rumena i blaga mostarska jesen. Mika je rajsneglom od osmrtnica zakačio sako za platan. Dočekuša, pa krenusmo na tekuća pitanja, za odrasle. Odmah na početku Mika se žalio kako nije učestvovao u izboru rodnog grada, pa je rođen uz Dunavo, a ne kraj Neretve. I, da bi bar umreti voleo u Mostaru. Koji je, veli, čudo. Više pesma, nego grad. I da je njemu, Antiću, najlepši u proleće. Zubac se zalaže za jesen, s modrim kišama. Meni je Mostar, dodajem, uvijek lijep. Ico dokrajči lozu i temu: – Meni je najljepši kad sam u Sarajevu!
Enko Mehmedbašić, koji se razumije u mnogo šta, a posebno u humor, tvrdio je da Icina dosjetka kako je rođen kao lijepa beba, ali su ga zamijenili u porodilištu, može u svjetsku antologiju humora. Antić je od nje načinio pjesmu, a ja sam uvijek govorio: da je s vana kao iznutra, Ico bi bio Rudolf Valentino. Poštena, meka duša mostarska, koju je nerado otvarao“.
Odavno su nas napustili omiljeni mostarski boemi i liske. Ostaće zauvijek živo sjećanje na neponovljive velemajstore života! Bilo jednom u Mostaru. Neki njemački književnik boravio je svojevremeno u Mostaru i ostavio zanimljiv zapis. „Mostarska vedrina je u osnovi, najdublja filozofija. Život zaista brzo leti, pa je velika glupost da se čovjek muči brigama i zaboravlja na lijepu, vedru i prijatnu stranu života. Ko je veseo, nasmijan i uvijek spreman na šalu, taj je veoma mudar čovjek“. Kao što je Ivo Andrić otkrio izuzetni kvalitet mostarske svjetlosti, Peđa Milosavljević ljepotu Neretve, tako je i ovaj stranac ovjekovječio mudrost Mostaraca.
Velemajstor Milan Draško
(Kraj serijala)