
Velemajstor Milan Draško
Tabijasuzi i liske
Prvi nastavak
„U mostarskoj čaršiji živili su čuveni osobenjaci, tabijasuzi, dobroćudni namćori, bez kojih se ovaj grad ni dan danas ne može zamisliti. Njihove navike i blage nastranosti bila su njihova životna pravila o kojima se sa blagonaklonošću vodilo računa i u mahali i u čaršiji. Jedino od njih, tabijasuza, na većem glasu bile su čuvene mostarske šaljivdžije, liske, uvijek spremne na duhovitu dosjetku, blagu podvalu i kalambur. Mostarci su i jedne i druge volili“ (Zuko Džumhur-„Hodoljublja“).
Prema predanjima liske su se okupljale na rijeci Radobolji, iza Dispanzera, u današnjoj „Liska“ ulici. Kako je tu bilo močvarno zemljište, predstavljalo je idealno mjesto za ptice liske, koje su tu obitavale. Otuda potiče naziv liskaluk. Muhamed beg Glavović, Ilija Pjanić, Vaso Kisić (Vasa Kisa), Ico Voljevica, Meho Sefić, samo su neki od mostarskih liski, čije se priče, šale i pošalice i danas prepričavaju. Muhamed beg Glavović poticao iz bogate porodice i prezirao sva zvanja. Proslavljao je 40-godišnjicu nerada i od gradskih vlasti tražio da mu to priznaju u staž. Jednom je Vasa Kisa legao u mrtvački sanduk u kamionu koji je vozio prema Širokom brijegu. U kamionu je bilo nekoliko ljudi, niko ga nije uočio. I u neko doba, kad je kiša počela padati, podigao je pokolopac i pitao: „Je li prestala“?! Ljudi su u strahu skočili s kamiona. Kad su dva njemačka agenta privela Vasu u njihovu komandu kazao je dežurnom oficiru da je on zarobio i doveo dvojicu ilegalaca. Dok se stvar razjasnila, Vasa je iskoristio gužvu i nepažnju stražara i pobjegao!
Liskaluci su ekskluzivitet mostarskog duha, autohtona pojava, karakteristična za Mostar. Kada je Ilija Pjanić izbacio novi liskaluk nije ni slutio da je dao odgovor na pitanje: zašto se mostarski šereti kreativci posebnog iskričavog humora nazvaše liskama. Tada je rekao: „I ja sam poput liske, jer volim mokre krajeve. Liske vole močvaru, a ja gostionicu“. Mostarski lingvista, akademik Asim Peco daje definiciju liske: „To su okretni, veseli i snalažljivi mladići koji u sebi nemaju ničega negativnog. Liska označava šereta, mangupa, dovitljivca, visprenog, okretnog i snalažljivog čovjeka“. Kao dijete sam često boravio kod rođaka u Ulici „Stjepana Radića“. Dječaci su neprestano pričali viceve o Vasi Kisi, ali tako nevješto da su banalizovali tu vrstu humora. Bogatstvo mostarskog duha približili su nam majstori pisane riječi, autentični svjedoci.

Mostarskog novinara Fazliju Hebibovića i njegovu suprugu upoznao sam u Herceg Novom (maj 1992). Kupali smo se na plaži “Topla”, blizu kuće Ive Andrića. Hebibović je prvi novinarski zadatak obavio daleke 1965, kada je kao učenik osnovne škole razgovarao sa Ljubišom Samardžićem. Dugogodišnji stalni dopisnik beogradske “Politike ekspres”, koja se odlikovala dobrom šahovskom rubrikom. Uređivao je Branislav-Krca Rakić, koji je često objavljivao aktuelne partije. To je nekad bio sjajan ugođaj. Pokušaću da dočaram mladim šahistima to daleko vrijeme. Gledamo na televiziji analizu 16. partije meča Karpov-Kasparov, Moskva 1985. Komentariše proslavljeni velemajstor Aleksandar Matanović. Mi ne znamo kako je partija završena, samo po rečenicama Matanovića naslućujemo rezultat. Bilo je puno draži u tome.
Sve priče, maja 92, imale su ukus gorčine i sjete. Lament nad Mostarom, Jugoslavijom i divnim suživotom. I žal što ljudi pate u ratnom vrtlogu. Živio sam na Luci, blizu Fabrike duhana, od oktobra 91. do 6. aprila 92. Odlazeći na šahovski turnir u Vrnjačkoj Banji, napustio sam Mostar nekoliko minuta prije početka rata! Kako sam zakasnio na autobus za Sarajevo, 5. aprila? Odustajem od turnira, ali majka predlaže zanimljivu soluciju. Organizator turnira, Milan Peljin, zapanjujuće sugestivno moli da dođem na turnir. On je bio izuzetno dobar, pedantan organizator. Autobus kasni 4 sata… Pisao sam o tome u knjizi „Putujući sa figurama“.
Uprkos skrušenosti koja prožima razgovore na plaži, u vazduhu lebdi pritajeno, duboko potisnuto zadovoljstvo, što smo darom sudbine izvan ratne zone. Da li je to sebičan osjećaj? Svako ima pravo da izabere svoj put. Ratovi su iskonska patnja, inverzija ljudskih vrijednosti.
„I mislim u sebi:
kako je divna
slika
zemlje
i čovjek, brat.
A kol’ko nakaza i mučenika
donese samo svijetu rat“!
I kol’ko ih je ubijenih
i kol’ko će još pasti njih!
Bride obrazi ispijeni
i u meni – sve drhti…
Ne, ne! Ne idem!
Ni u kom vidu!
Zato što vidim nekakvu svinju
kako vojniku-invalidu
u blato baca milostinju“.
Potresna antiratna poruka Sergeja Jesenjina iz poeme „Ana Snjegina“
(Sutra nastavak)