FM Bojković SEĆANjA uz priče o jednoj varijanti Karo-Kana (četvrti deo)

U Novom Sadu živim bezmalo pola veka, i za to vreme sam, kao hobi, šah igrao kad god su mi to dozvoljavale poslovne i porodične obaveze.

Kao što sam ranije rekao, trostruki sam prvak Novog Sada: 1974, 1991. i 1996. godine. Na prvenstvu NŠK-a daleke 1978. delim II-IV mesto (treći), sa IM Antonom Dežeom i Ljubomirom Jovićem iza Dušana Marjana. Na Memorijalu Žarka Ognjanovića, 68. prvenstvu grada, delim IV-VI mesto sa Buljovčićem i Jeftićem (peti sam), iza pobednika Tome Rakića, Siniše Dražića i Gorana Kosanovića koji dele I-III mesto. Taj turnir je okupio najbolje igrače, jače od onog 1991. na kome sam sam pobedio. Učestvovalo je pet IM, 11 FM, dva nacionalna majstora i 17 majstorskih kandidata, od kojih su devetorica ubrzo osvojila najmanje titulu FM majstora, a Miša Pap i titulu velemajstora. (Pobedniku, 63-godišnjem Tomi Rakiću, odlazak u penziju omogućio je da već na prvom turniru podseti na svoj raskošan, zbog obaveza na poslu često neiskazani, talenat i u mnogo čemu poduči svoje mnogo mlađe šahovske kolege.) Godine 2007. delim III-IV mesto sa vršnjakom Ivanom Ujhazijem iza dosta mlađih pobednika, Dejana Leskura i Mladena Dvornića.

U svom 10-godišnjem igranju za NŠK, zbog obaveza na poslu, učestvovao sam samo na šest liga: pet puta na Prvoj saveznoj ligi (1975, 1976, 1979, 1980. i 1984), i 1983. u Drugoj ligi. Osim toga i dva puta na finalu Kupa Jugoslavije 1979. i 1980. Na tim takmičenjima odigrao sam 50 partija i osvojio 25½ poena. U Donjem Milanovcu 1979. pravim na 6. tabli 5 iz 7, a u Aranđelovcu 1983. – Druga liga, na petoj tabli 6 poena iz 8 partija. U Puli 1984. je moj oproštaj sa ekipom NŠK-a. Petar Popović kao velemajstor pravi odličan rezultat od 6,5 poena iz 9 partija. Anton Deže je sa 4,5 iz 9 na 50%, i Miroljub Lazić omladinac sa 5 iz 9 iznad 50%. Međutim, bez iskustva, Pera se ne snalazi u preuzetoj ulozi kapitena, i bez kolektivnog duha svi podbacujemo. Glatko ispadamo, i NŠK se ponovo vraća u Drugu saveznu ligu.

Na Oktobarskim turnirima u Novom Sadu učestvujem 1975, 1979, 1983. i 1986. godine sa relativnim (promenljivim) uspehom, kada pobeđujem od poznatijih šahista Antoni Majlsa, Dušana Rajkovića, Milana Vukića, Georgi Tringova i Ivana Sokolova – budućeg velemajstora. Na turniru 1975. sa 16 učesnika, zauzimam 10 mesto. Na turniru 1979. sa 14 učesnika delim 12. i 13. mesto sa IM Ivanom Buljovčićem, a 1983. isto sa 14 učesnika, delim 7. i 8. mesto sa VM Georgi Tringovom. Na turniru 1986. sa 12 učesnika, delim 10. i 11. mesto sa VM Stefanom Đurićem.

Na prvenstvu u Bjelovaru 1979 – koje je bilo poluotvoreni turnir – treći put učestvujem na šampionatima Jugoslavije, i između 42 učesnika, među kojima su bili mnogi moji stari znanci, zauzimam 25. mesto (nisam se obrukao). Sa tog turnira je i ova fotografija sa bradom. Naime, da bih izgledao ozbiljnije i autoritativnije na poslu (vidi prvu sliku iz 1976. godine), maskirao sam se puštajući bradu. Zbog događaja u Iranu, šahisti su me prozvali Homeini. Kako je i predstavnik Makedonije, sada pokojni Dušan Davčevski, takođe imao gustu bradu, kada se desilo da međusobno igramo u osmom kolu predloženo je, radi uveseljavanja šahista, da poraženi obrije bradu. U francuskoj odbrani, vodeći bele figure, posle velike borbe, porazio sam Davčevskog…

U svojoj šahovskoj karijeri bio sam standardni član ŠK „Železničar“ iz Niša u periodu od 1960. do 1974, te Novosadskog šahovskog kluba od 1975. do 1984. godine. U Kvalitetnoj ligi Vojvodine 1996. nastupam za „Elan“ iz Srbobrana, a za Lehel Banat-seme iz Mužlje 1997. i 1998. u Vojvođanskoj ligi. U nekoliko sezona igrao sam i za „Jugović“ iz Kaća.

Na Radničkim olimpijadama učestvujem tek pri kraju radnog veka. Na ekipnoj Radničkoj olimpijadi Srbije 2003. u Gornjem Milanovcu ekipa „Naftagasa“ osvaja bronzanu medalju, a na pojedinačnoj 33. Olimpijadi Srbije i Crne Gore 2005. u Vrnjačkoj Banji osvajam srebrnu medalju. A u osmoj deceniji, na Sedmom kupu Svetozara Gligorića juna 2021. sa ekipom „Elana“ iz Srbobrana osvajam bronzanu medalju. Dokaz koliko je nekadašni Kup maršala Tita iz velike Jugoslavije, preimenovan u Kup Svtozara Gligorića u Srbiji, u međuvremenu devalvirao!

U poznim godinama, u teškim trenucima života (neizlečiva bolest supruge, uskoro i smrt), vraćam se šahu, svojoj neprolaznoj ljubavi iz mladosti. Posle pet godina neigranja šaha, prihvatam da igram na petoj tabli ŠK Niš na Prvoj ligi Srbije septembra 2013. Jer pod vođstvom dugogodišnjeg, večnog predsednika kluba, u gradu u kome su se, za vreme 33-godišnjeg predanog, uglavnom necenjenog, učiteljskog pedagoškog šahovskog rada Dragoljuba Mihajlovića sa pionirima, iznedrile desetine FM i više IM (u kome su prva znanja o šahu stekli i budući velemajstori – do sada u Nišu neprevaziđen Slavoljub Marjanović, a i omladinski prvak sveta 1993. Igor Miladinović), dugogodišnji prvoligaški klub, te 2013. godine imao je samo pet igrača za takmičenje: po jednog VM i IM, uz tri kandidata! Totalni debakl! Tako sam bio svedok sunovrata nekada slavnog kluba „Železničar“, preimenovanog u ŠK Niš 1993. U četvorogodišnjem periodu od 2013. do 2016. godine, iz Prve lige, padom svake godine, nekada slavni klub završio je u Zonskoj ligi Srbije. U te poslednje dve godine pada, posle više od pola veka, u dubokoj šahovskoj starosti, 2015. i 2016. godine, ponovo sam igrao na prvoj tabli, a gubili smo mečeve i zato što klub praktično nije imao ni omladinsku tablu?!

U Drugoj ligi Vojvodine 2017. igram na prvoj tabli za „Budućnost“ iz Srpske Crnje, a 2022. na četvrtoj tabli branim boje Krajine iz Krajišnika. U međuvremenu, od 2019. do 2021. nastupam za „Elan“ iz Srbobrana u Bačkoj ligi NS.

U Novom Sadu od 2014. učestvujem na takmičenjima gerontoloških klubova. Ekipa „Prva vojvođanska brigada“ u sastavu: IM Toma Rakić, FM Slobodan Bojković, FM Milenko Jovanović, kandidati Slavko Kovačević, Božidar Kljajić i Ananije Stojković, višestruki je pobednik Gerontološke lige Novog Sada. U periodu od 2014 – 2019. uz učešće i mk Dušana Mladenovića dva puta, osvaja tri zlatne i dve bronzane medalje na republičkoj „Ligi trećeg doba Srbije“. (Nažalost, od osnovnog sastava nas je posle ove surove poslednje tri godine ostalo u životu samo dvojica, 88-godišnji IM Toma Rakić i ja.) Na „Olimpijadama sporta, zdravlja i kulture“ Pokreta trećeg doba ekipa „Saveza penzionera Vojvodine“ u sastavu Bojković, mk Mihajlo Kerezović i mk Dušan Mladenović osvaja 2018. zlatnu i 2019. srebrnu medalju. A sa IM Tomom Rakićam umesto Mladenovića, 2022. ponovo osvajamo zlatnu medalju. (Olimpijade pokreta trećeg doba su održavane u Vrnjačkoj Banji, tako da su me podsećale i na uspehe iz mladosti ostvarene u Banji.)

Po povratku šahu, na otvorenom prvenstvu Izraela januara 2014, prvom takmičenju u problemskom šahu posle ravno 52 godine, osvajam bronzanu medalju u B srednjoj grupi – do 2000 rejting poena. I na pojedinačnim šahovskim turnirima ostvarujem zapažene rezultate. Na Svetosavskom turniru ŠK „Anpasan“, Novi Sad, 2014. sam prvi, a 2016. drugi. Na I Otvorenom međunarodnom prvenstvu Niša 2015. sam četvrti; od Nišlija samo iza mladog Nemanje Živkovića, budućeg IM, a ispred ostalih niških igrača, što mi je posle debakla na Prvoj ligi Srbije 2013, (11 nezasluženih poraza iz 11 partija), kao otpisanom šahisti sa „Alchajmerom“, a prvom majstoru koji je titulu stekao živeći u Nišu i prvom državnom reprezentativcu, puno značilo. U daljem periodu u Nišu pobeđujem i na četiri ili pet rapid turnira „Soko“ u organizaciji šahovskog radnika i atletskog maratonca Ace Jovana Krstića. Na turnirima je, osim nagrade iz fonda za upisnine, sledovala i nagrada u vidu očnog pregleda uz vaučer u iznosu od 3000 dinara u optičarskoj radnji „Soko“ šahovskog zaljubljenika, mr Gorana Zdravkovića, oftalmologa – tiflologa.

Uspešno nastupam i na Prvom amaterskom prvenstvu Novog Sada 2019. osvojivši prvo mesto. Osim po klasičnom tempu, nastupam na ubrzanim (rapid), i ređe, brzopoteznim turnirima. Sa 77 godina najstariji sam aktivni igrač sa titulom u Nišu i Novom Sadu. (Tome doprinosi i to što nemam višu titulu pa me nije briga kada zbog grešaka neoprezno izgubim partije. A u toku karijere bilo je bezbroj takvih, glupavo izgubljenih partija!) Najstariji sam i aktivan problemista-rešavač u Srbiji.

Kao što se iz rečenog da videti, šah mi je pomogao u teškim trenucima života po smrti supruge. Izgaranje za šahovskom tablom sa nagradama i kaznama u trenutku vas podseća na sadašnjost, tera na prisutnost u svakom trenutku, i ne daje vam mogućnost da tonete u depresiju. Najsvežiji primer je uspešan povratak na šahovsku scenu ženskog velemajstora Irine Čoluškine, posle smrti voljenog supruga 2021. godine. Predajući sebe šahu, šah joj je uzvratio druženjima sa mladim šahovskim nadama Srbije i vratio u život. A povrh toga usledila je i nagrada, da u 62. godini života, mnogobrojnim osvojenim titulama pridoda još jednu: titulu prvakinje Srbije za 2022. godinu!

FM Slobodan Bojković,
dipl. inž. elektronike u penziji

(Preneseno sa Večitog šaha Vladice Andrejića)

One thought on “FM Bojković SEĆANjA uz priče o jednoj varijanti Karo-Kana (četvrti deo)”

Comments are closed.