Sjećam se još jednog događaja iz Kaorlea. Igrali smo jamb u bašti restorana uz obalu, kad osjetih da mi je hladno. Predložio sam Šuletu da nastavimo igrati na plaži, na jakom suncu. Bilo je još gore, otkrih Nenadu šta me muči i krenusmo prema maloj bolnici, nedaleko od obale. Osjećao sam se sve lošije, kad sam ušao u bolnicu legli su me na krevet, blizu ulaza. Temperatura je skočila na četrdeset, doktoru koji me primio pridružio se njegov kolega. Dugo traju konsultacije, ali ne skidaju pogled sa mene! Osjetih nespokojstvo, šta se moglo desiti sa mojim organizmom za tako kratko vrijeme? Dali su mi jaku tabletu, koja je malo oborila temperaturu. Sljedećeg jutra trebalo je da putujemo do gradića Varala u provinciji Verčeli.
Vrativši se u sobu prisjetio sam se narodnih lijekova. Krompir izrezan na pole ili izrendan, pomiješan sa sirćetom, stavi se na tabane. Sadržaj se položi u tkaninu i sveže, tako se izvlači temperatura. Šule je bio veoma požrtvovan, temperatura počinje padati. Naglo obaranje temperature takođe je stres za organizam. Kad smo sutradan krenuli autobusom prema Varalu, loše sam podnosio vožnju, naročito uski, krivudavi dio puta, između Borgosesie i Varala.
Na stanici u Varalu dočekuje nas organizator, Lino Kazaća, čelni čovjek turističke organizacije grada. Visok, s gustim brkovima i nasmijanim licem, širio je pozitivnnu energiju. Šule i ja smo ga često spominjali i kad je turnir u Varalu ugašen. Smješteni smo na “Svetom brdu”, ali ne, kao ranije, u drevnom crkvenom zdanju, već u odličnom hotelu “Sacro Monte”. Svjež vazduh, na nadmorskoj visini oko 600 metara i mečevi u stonom tenisu sa Šuletom, vratili su mi snagu i svježinu, nakon virusa iz Kaorlea. Plato pored hotela odisao je mirnoćom. Mala, kamena kapija iza koje se prostire sjenovita borova šuma, restoran s velikim drvenim stolovima, gdje čempresi stvaraju duboki hlad, između njih, lijepa fontana. Malo dalje, iz kamena viri česma s planinskom, izvorskom vodom. Blizu česme ulazi se u prostrano, crkveno zdanje sa 45 kapela, sagrađeno krajem 15. vijeka. U pokrajini Pijemont postoji devet “Svetih brda”, u Varalu je najstarije.
Turniri u održavani su u teatru “Civiko”, na centralnom gradskom Trgu Vittorio Emanuele II. U teataru sagrađjenom krajem 18. vijeka, bilo je prijatno i svježe, iako se igralo u zenitu ljeta. Sasvim blizu nalazio se cafe “Centrale”, gdje smo često sjedili, uz espreso i fantu od naranče. Vlasnici, simpatični i lijepi supružnici, navikli su na nas. Mlada dama ličila je na Alisiju iz španske serije “Korak naprijed”, koju sam mnogo kasnije gledao sa ćerkama Anjom i Miljanom.
Preko puta teatra “Civico”, na uskom kamenom grebenu, dominirala je manastirska crkva “Collegiata di San Gaudenzio”. Ukrašena stubovima i balkonima, izdignuta iznad centralnog trga, djelovala je impresivno. Stojeći ispred teatra, pogledom bi obuhvatili manastirsku crkvu i “Sacro Monte”, visoko iznad trga. Istinski praznik za oči! Igrao sam odlično na turneji u predvečerje rata. U Sestoli i Kaorleu osvojio drugo mjesto, u Varalu pobijedio. Posebno je Varalo prirastao za srce Šuletu i meni. U dugoj, uskoj ulici kupili smo istovjetne cipele (ručni rad) kod jedne sredovječne, ljubazne gospođe. Brzo je pristala da malo snizi cijenu. Lijepa uspomena na Varalo.
Dok smo igrali u Varalu, situacija u Jugoslaviji se drastično pogoršala, naročito u Hrvatskoj. Bio je tužan oproštaj od Šuleta. Sjedimo u kafeu “Centrale”, on putuje na turnir u Mesinu, ja se vraćam u Čapljinu. Šule je jedva izustio: “Bog zna kad ćemo se opet sresti, prijatelju?!”
Branimir Jukić je nakon Kaorlea nastavio turneju po Italiji. Stiže u Varalo, vraćamo se zajedno prema Jugoslaviji. Bio sam uvjeren da nam se putevi razilaze u Veneciji Mestre. Zamisio sam da krenem prema Beču, Budimpešti i dalje prema Srbiji i Bosni i Hercegovini. Hrvatska je lebdila na ivici rata. Branimir mi govori:“Doći će u Trst prijatelj moga oca. Živi u Rijeci. Kreni sa nama. Ja nastavljam prema Splitu i Braču, do naše vikendice. Stići ćeš bez problema do Čapljine, vjeruj mi”! Branimirov prijateljski gest me dirnuo, prihvatih, ne obazirući se na rizik. Na ulasku u Sloveniju detaljna kontrola. Šta je spojilo ljude iz Osijeka, Rijeke i Čapljine u dalekom svijetu? Žao mi je što se ne sjećam imena našeg ljubaznog domaćina iz Rijeke. Lijep ručak i razgovori obojeni strahom od bliske budućnosti. U velikoj zlokobnoj vrtešci žrtve su, kao i obično, mali ljudi. Na vrhu ledenog brijega pojavljuju se agresor i žrtva. Iznad svega lebdi složeniji rebus u surovoj geopolitičkoj igri svjetskih moćnika. Jedna epoha koja je obilježila naše djetinjstvo i prvu mladost neumoljivo se bližila kraju.
U vrijeme kad se historija još kretala sporim korakom malobrojne događaje bilo je lako pamtiti i oni su predstavljali svima poznatu „pozadinu“; na kojoj se odigravalo napeto pozorište pojedinačnih ljudskih avantura. Vrijeme danas gazi brzim korakom“. (Milan Kundera -Knjiga smijeha i zaborava“)
Branimir i ja odlazimo do turističke agencije da pitamo za autobus prema Splitu. Nekoliko ljudi ćaska sa službenikom agencije, koji nam zabrinuto govori:”Većeras neće krenuti autobus za Split, izgleda da su Martićevi presjekli put blizu Zadra”! Mi stojimo nekoliko minuta ispred agencije, potišteni i zbunjeni. Ali, dešava se preokret, vijest, ipak, nije tačna! Sa olakšanjem kupujemo karte. Stižemo ranije na autobusku, koja djeluje sablasno pusto. Jedan službenik se neprestano šali sa momčićem od 15-16 godina. Dječak je u šarenim kupaćim, što djeluje iznenađujuće. Izgleda da nije sasvim zdrav. Pomalo pristižu putnici, osjeća se užurbanost i nespokoj. Noć, poluprazan autobus, lak san i nada da će sve dobro završiti. Stižemo u Split, pozdravljam se sa Branimirom i prelazim u autobus Split-Ploče. Uskoro stižemo u Omiš, zatim u Makarsku. Obožavam Makarsku rivijeru, te male gradove koji se nižu uronjeni u šumu borova. Gledam zanosnu pučinu mora i beskrajno zelenilo, iznad Jadranske magistrale. Mali Drvenik, Zaostrog, Podaca, Brist, Gradac, miris borove smole i djetinjstva.
U Pločama prelazim sa autobuske na susjednu željezničku stanicu. U daljini uočih sina Pave Cvitanovića, čuvenog navijača Veleža. Odavno je zaposlen na željeznici. Nisam siguran da li on mene poznaje, nastavljam dalje. Još 30 km do Čapljine. Pored kofera nosim tri velika pehara sa italijanskih turnira. U trenutku zaboravih na napetost i blizinu rata. Ulazim u poluprazan voz i biram mjesto. U jednom kupeu tri lijepe žene živo ćaskaju, zamolih da sjednem. Izbor će se brzo pokazati pogrešnim. Samo što smo krenuli ulaze dva milicionera! Naravno, samo od mene traže dokumenta, dame su pošteđene. U džepu imam 10 hiljada maraka, pored nagrada, mijenjao sam čekove jedne naše banke. Keš se odavno nije mogao izvući iz banaka. Provjeravaju oko pet minuta i onda pogledaše prema peharima. “Odakle vam ti pokali”? “Igrao sam šah u Italiji, dobro mi je išlo.” “Neka bude sretno i ubuduće”! Kad sam stigao kući, majka se ljutila zbog izlaganja riziku. Ali, brzo zavlada radost što smo opet na okupu. Miris zavičaja donese blaženi mir.
P.S. Srećan i blagosloven Božić
Velemajstor Milan Draško
(Kraj)