Piše: Rade Milovanović
Šahovska olimpijada u Moskvi 1994
Početkom decembra,iz Zagreba, preko Beča odletio sam u Moskvu zajedno sa velemajstorom Emirom Dizdarevićem, gdje smo se pridružili ostalim članovima tima Bosne i Hercegovine: velemajstorima Predragu Nikoliću, Ivanu Sokolovu, Bojanu Kurajici i internacionalnom majstoru Nebojši Nikoliću. Bili smo smješteni u hotelu“Kosmos“gdje je Olimpijada održana od 30 novembra do 17 decembra.
Na prvom sastanku Predrag je rekao da je naš tim petnaesti po rejtingu i da je svaki rezultat u prvih 15 dobar. Zatim je na moje veliko iznenađenje rekao da ću ja igrati protiv jakog tima Estonije. Imao sam crne figure i srećom moj protivnik je igrao varijantu Katalonke koju sam dobro poznavao. Rano je nekorektno žrtvovao pješaka, brzo došao u cajtnot, i ja sam dobio partiju! Ostale 3 partije su završene remijem.
Sjećam se da je prva stvar koju sam pomislio bila: „Prije dvadesetak dana bio sam u ratnoj zoni, a sada igram šah na sceni okružen najboljim svjetskim igračima!“ Igrao sam i sljedeću partiju protiv Litvanije i izgubio. Bilo je očigledno da nisam spreman za ovakvo takmičenje. Poslije toga obilazio sam Moskvu zajedno sa Ekremom Čekrom koji je bio kapiten Belgije.Poslije podne sam,naravno uživao u partijama.
Na kraju naš tim je osvojio drugo mjesto i srebrnu medalju!! Iako su Nikolić i Sokolov u to vrijeme bili u vrhu svjetskog šaha a Kurajica i Dizdarević odlični velemajstori, to je bio(i ostao) nevjerovatan rezultat uzimajući u obzir da su zbog rata u zemlji igrači „lutali“svijetom!
Imali smo večeru, slavili uspjeh i bili u dobrom raspoloženju. U jednom momentu pridružio nam se Gari Kasparov. On je na konferenciji za štampu komentarisao da je uspjeh poseban jer je tim igrao bez rezervi. To nije bilo tačno jer je i Nebojša Nikolić igrao 2 partije i postigao 1,5. To mi je dalo ideju koju sam rekao kapitenu Kemi Osmanoviću da ću prići Kasparovu i protestvovali zbog takve izjave!😀Kemo se nasmijao i rekao da to uradim😀a onda sam mu odgovorio da sam još dovoljno razuman da to ne uradim.😀
Sledeće veče smo krenuli na svečano zatvaranje turnira. Ušli smo u autobus i Kemo kao da je čitao moje misli je rekao:“Jeli ovo moguće?“
Došli smo ispred velike zgrade, bilo je mračno. Sjećam se željezne ograde i naoružanih vojnika koji su otvorili kapiju. Prostorija u zgradi je bila ogromna, orkestar je svirao klasičnu muziku i na stolovima je bilo puno hrane. Na kraju predsjednik svjetske šahovske federacije Florensijo Kampomanes je uručio medalje.

(Iz moje knjige „International Chess Master
My family and chess story with selected games and pictures“)
Preneseno sa fejsbuka