Ossip Bernstein – Poslednja zvijezda zlatnog doba šaha

Autor- Eugene Manlapao

7.10.2022.

– Ossip Bernštajn je imao buran život: Rođen 1882. u carskoj Rusiji, bio je uspešan advokat u Moskvi sve dok nije morao da pobjegne od boljševika. Emigrirao je u Pariz gdje je obnovio svoju uspješnu advokatsku firmu, ali je onda morao ponovo pobjeći kada su nacisti okupirali Francusku. Nakon rata, Bernstein se vratio u Pariz. Osim karijere advokata i biznismena, bio je i uspješan šahista, a na svom vrhuncu bio je jedan od najboljih svjetskih igrača.

Eugene Manlapao se osvrće  na život i karijeru ovog brilijantnog igrača amatera.

Na velikom turniru u San Sebastijanu 1911. godine, za Osipa Bernsteina je rečeno da se protivio učešću Josea Raula Capablanke. Turnir je bio za odabrane pobjednike i visokoplasirane na prethodnim međunarodnim turnirima, a organizator je pozvao Capablancu isključivo zbog njegove pobjede u meču 1909. nad Frankom Marshallom. Bernstein je vjerovao da je Kapablanka previše nepoznat za turnir takvog kalibra, ali je samo pokrenuo sjajnu karijeru Capablance.

Capablanca ga je ‘demolirao’ u prvom kolu i završio uzbudljiv međunarodni debi na superturniru na prvom mjestu.

Nije istorijski dokazano da je Bernstein iznio prigovor protiv učešća Capablance, ali anegdota bi mogla da se pripiše mnogim šahistima tog vremena. Ipak to je zauvijek vezalo Bernsteina, čiji su podvizi u velikoj mjeri zaboravljeni i legendarnog  Capablancu.

Bernstein svakako zaslužuje bolje, jer je sam po sebi bio izvanredan čovjek. Čisti amater, izrastao je kao jedan od najjačih majstora ranog 20. veka. Uhvaćen u dva velika društvena prevrata svog vremena – ruskoj revoluciji i Drugom svjetskom ratu – proživio je ciklus sreće, tragedije i progona. On je bio pravi preživeli koji je bio izuzetno jak šahista.

Bernstein je rođen u bogatoj jevrejskoj porodici 20. septembra 1882. godine u Žitomiru, gradu u Ukrajini, koji je tada bio dio Ruske imperije. Prvi put se pojavio na međunarodnoj šahovskoj sceni kao devetnaestogodišnji student prava u Njemačkoj, završio je na drugom mjestu u Hanoveru 1901. Godine 1902. stekao je titulu majstora, a zatim je brzo napredovao. Zauzeo je drugo mesto na 3. sveruskom masters turniru 1903. godine, pobijedivši pobjednika Mihaila Čigorina i Akibu Rubinštajna. U Coburgu 1904. i Barmenu 1905. bio je među dobitnicima nagrada.  Podjelio je prvo mjesto sa  Carlom Schlechterom u Stockholmu 1906. Godine 1907. postigao je najznačajniju pobjedu u karijeri kada je osvojio turnir u Ostendeu, kružni turnir od 30 igrača, zajedno sa Akibom Rubinsteinom. Među onima koje je ostavio iza sebe bili su Aron Nimzowitsch, Jacques Mieses, Richard Teichmann, Oldrich Duras, Savielly Tartakower, Rudolf Spielmann i Joseph Henry Blackburne.

Samo pet godina nakon što je stekao titulu majstora, Bernstein se popeo na vrh takmičarskog šaha. Između 1906-1907, Chessmetrics mu daje istorijski rejting od 2688, 9-ti u svijetu. Njegovoj pobjedi u Ostendeu 1907. dat je rejting performans 2716.

Iste 1907. godine, Bernstein je stekao doktorsku diplomu na Univerzitetu u Hajdelbergu. Vratio se u Rusiju, oženio se i započeo karijeru kao advokat. Dok su njegovi nastupi na turnirima postali u tom period povremeni, nakon toga je uspio spojiti šah sa svojom profesijom. Zauzeo je 5. mjesto na Chigorinovom memorijalu 1909., 1. na Prvenstvu grada Moskve 1911., dijelio 8. mjesto u San Sebastijanu 1911. i 2. u Vilni 1912. Na turniru  zvijezda u Sankt Peterburgu 1914. završio je u sredini i nije uspio da se kvalifikuje u finale, ali je aktuelnom svjetskom prvaku Emanuelu Laskeru nanio jedini poraz na turniru.

Nakon Sankt Peterburga 1914, Bernstein je potpuno napustio šah. Sada sa sjedištem u Moskvi, izgradio je unosnu praksu kao međunarodni advokat, sa bankama i velikim industrijalcima kao njegovim klijentima. Međutim, nesreća je nastupila kada je izbila ruska revolucija 1917.

Sve do revolucije Rusija je bila carska država u kojoj je kapitalistička ekonomija stvarala socijalno nezadovoljstvo. Konačno, u novembru 1917, radnička klasa je, pod vođstvom boljševika, preuzela vlast. Uvodeći široke društvene, političke i ekonomske reforme, boljševici su transformisali Rusiju u komunističku državu.

U ranim fazama revolucije, aristokratija i lojalisti caru su se žestoko opirali. Boljševici, odlučni da slome sve represalije, pustili su „Čeku“, tajnu policiju koja je trebala loviti njihove neprijatelje.

S obzirom da su banke smatrane „zlim institucijama“ koje su težile kapitalizmu, Bernstein je označen kao neprijatelj revolucije. On, njegova žena i dvoje male djece morali su da pobjegnu iz Moskve, ali ga je Čeka uhvatila u Odesi. Ono što je uslijedilo mora biti jedno od najmučnijih iskustava ovog šahiste. Edward Lasker, odajući počast Bernsteinu u izdanju Chess Reviewa iz aprila 1963., govori:

“U Odesi je uhapšen i zatvoren u sjesištu Čeke, što je tih dana praktično bilo jednako kao osuđen na smrt. Ovo hapšenje se dogodilo za vrijeme „crvenog terora“, kada ga je sama činjenica da je čovek bio pripadnik dobrostojeće buržoazije označila kao zločinca. Bernsteinov zločin je bila njegova uloga pravnog savjetnika industrijalaca i trustova. Sudskog suđenja, naravno, nije bilo. Jedan od onih sadističkih manjih službenika, koji se uvijek pojavljuju u jeku revolucija kada su egzekucije red dana, dao je streljački vod da postroji Bernsteina i niz drugih zatvorenika uza zid da budu strijeljani. Tada se, srećom, pojavio pretpostavljeni koji je tražio da vidi spisak imena zatvorenika. Otkrivši na njemu ime, Ossip Bernstein, upitao ga je da li je on čuveni šahovski majstor. Nezadovoljan Bernsteinovim potvrdnim odgovorom, natjerao ga je da igra partiju sa njim; i, kada je Bernstein pobijedio u kratkoj partiji, naredio je da njega i ostale u grupi vrate u zatvor i kasnije puste.”

Bernstein i njegova porodica imali su sreću da se ukrcaju na brod koji je britanska vlada poslala u Odesu 1919. da spase Ruse u nevolji. Dugim zaobilaznim putevima stigli su do Pariza 1920. Sa samo nekoliko stvari i onim što je ostalo od honorara koje je Bernštajn naplatio od klijenta u Srbiji na putovanju do Pariza, porodica je započela svoj život iznova.

U Parizu, Bernstein je ponovo izgradio svoju unosnu advokatsku praksu i finansijsko savjetovanje kako bi povratio bogatstvo koje je izgubio. Godine 1932. dobio je poziv za učešće na Bernu, najjačem turniru te godine. Bio je daleko od šaha osamnaest godina, ali je mamac igre bio prejak da bi mu se mogao oduprijeti. Zauzeo je 4. mjesto sa Bogoljubovim. Njegovi rezultati su ga motivisali da sledeće godine odigra kratak meč sa aktuelnim svjetskim šampionom Aleksandrom Aljehinom. Meč je bio nerješen 2-2, ali tek nakon što je Aljehin iznudio težak remi u poslednjoj partiji. Bernstein je također igrao u Cirihu 1934. gdje je dijelio 6. mjesto sa  Nimzowitchem.

Sudbina će se, međutim, još jednom poigrati sa Brrnsteinom. Godine 1940. izbio je Drugi svjetski rat i Francuska se predala Njemačkoj. Sa Adolfom Hitlerom i nacistima koji su sakupljali Jevreje za njihove koncentracione logore u Poljskoj, Bernstein i njegova porodica bili su primorani da pobjegnu još jednom. Mogli su poći samo u Španiju, gde je Bernštajn imao prijatelje, ali pješice ako bi izmakli Njemcima koji su patrolirali. Prešavši Pirineje i krijući se u pećinama, stigli su u Španiju iscrpljeni, bolesni, ali neustrašivi.

Nakon rata, Bernsteinovi su se vratili u Pariz. Šah se ponovo igrao i Bernstein je završio na 2. mjestu iza Hermana Steinera u Londonu 1946. U Groningenu je iste godine, međutim, mogao završiti samo na 15. mjestu u veoma jakom turniru koji je uključivao bivšeg svjetskog prvaka Maxa Euwea i buduće svjetske prvake Mihaila Botvinika i Vasilija Smyslova. Tu je pretvarao u poraze i dobijene i remi partije

Bernstein je, međutim, učestvovao na Montevideu 1954. u zreloj dobi od 72 godine. Tamo je, protiv sjajnog Miguela Najdorfa, za kojeg se pričalo da se žalio da je Bernstein prestar za taj događaj, odigrao ono što je vjerovatno njegova najbriljantnija igra.

Oštra i žrtvena partija je  tipična za Bernsteina, i bila je čudesna mješavina intuicije i proračuna. Dao je prikladan finale svojoj karijeri, završio je na 2. mjestu i osvojio nagradu za briljanciju na turniru.

Bernstein je preminuo 30. novembra 1962. Njegov život od osamdeset godina obuhvatio je šahovsko romantično, klasično, hipermoderno i dinamično doba sovjetske dominacije, i on se više nego uspješno borio protiv najvećih majstora ovih generacija. Godine 1950. FIDE mu je dodijelila titulu velemajstora.

Bernstein je, zaista, bio čovjek velikih dostignuća. Bio je uspješan u svemu što je izabrao da se bavi – kako u šahu tako i u pravnoj profesiji – i sve to usprkos iskušenjima kroz koja su donijela ruska revolucija i Drugi svjetski rat. Za svoje vršnjake, međutim, bio je prije svega onaj šahist, amater koji je mogao češće bljesnuti svojim sjajem samo da je više vremena i energije posvetio šahu. “Bio je,” kako je rekao njegov savremenik Milan Vidmar, “posljednji u galaksiji zvijezda koje su obasjale zlatno doba šaha.”

https://en.chessbase.com/post/ossip-bernstein-september-20-1882-november-30-1962-the-last-star-of-chess-golden-age