U Beogradu, oskrnavljenom i osiromašenom sankcijama, pod pretnjama NATO bombardovanja, Robert Fišer 1992. godine, prihvata da igra revanš meč sa Borisom Spaskim. U (nezvaničnom za FIDE) meču koji je finansirao tadašnji balkanski magnati i tajkun, Jezdimir Vasiljević, poput iluzioniste pojavljuje se već pomalo ostareli Bobi Fišer, posle odsustvovanja sa šahovske scene koje je trajalo gotovo 20 godina. Javno prkoseći američkoj administraciji;i predsedniku Klintonu, koji mu opet preti hapšenjem jer je ovog puta prekršio sankcije UN-a (za njim je izdata poternica br. CR92-475-01 GJC, koju je potpisao državni tužilac). Bobi samouvereno i poput tajfuna trijumfuje, jer nema tog carstva ovozemaljskog niti vladara koji bi mu zabranio da na 64 polja odigrava scenario svog života! Nešto slično se desilo i 1965. godine kada je i pored zvanične zabrane učešća ina turnirima pod pokroviteljstvom kubanske vlade i Fidela Kastra, Bobi učestvovao na jakom turniru u Havani. On je svoje partije odigravao posredstvom – teleteksta!
U samom meču bilo je puno simbolike i evociranja uspomena iz prvog meča za titulu svetskog prvaka iz 1972. godine u Rejkjaviku. Isti protivnici, isti glavni sudija. Simboličan je ujedno i njegov ponovni povratak u zemlju u kojoj je Fišer i započeo svoje šahovske korake od sedam milja kada se 1958. godine u Portorožu, sa nepunih 15 godina plasirao na turnir kandidata, kao najmlađi pretendent u viševekovnoj šahovskoj istoriji.
Njegova igra u Beogradu nije bila tako tehnički nadmoćna kao nekada, birao je uglavnom stare i varijante koje nisu bile u trenutnoj modi, ali to je bila više posledica neuigranosti i dugog odsustva sa aktuelne šahovske scene. Bobi je opet igrao najjače za dati trenutak i vreme. Spaski gubi, a nekoliko partija evociraju na mladalačku Bobijevu genijalnost. Kralj je ponovo ustoličen, živeo kralj!
I u ovom meču je sveprisutna pažnja koja se odnosi na svaki potez šahovskog genija, kako na tabli tako i izvan nje. Dr Slavko Domazet, naš poznati publicista, piše u časopisu „Šahovski žurnal“ od marta 2002. godine, dakle postmortem, neke od „pikanterija“ iz ovog meča. Tako saznajemo da je Fišer večeravao kasno noću, obično oko ponoći. Obroci su mu bili preobimni. Voleo je njegušku pršutu, kajganu od pet jaja(!), veliku pljeskavicu, pio je nekoliko litara mleka. Na konferenciji za novinare bilo je dozvoljeno svakom od prisutnih da postavi samo po dva pitanja. Fišer je odgovarao u svom poznatom stilu – ako mu se pitanje nije svidelo preskakao ga je ili pričao o nečem drugom.
I šta se potom dešava? Fišeru, koji je osnažen duhovno, ali i materijalno (dobija nagradu za pobedu od rnilion dolara!) opet se gubi trag. Ovog puta razlozi njegovog bekstva su nešto drugačiji. Ponovo je dokazao da je vrhovni vladalac, ali pod pritiskom svemogućeg svetskog policajca, njegove rodne Amerike, koja ga proganja kao najvećeg zločinca, Bobi poput „letećeg Holanđanina“ menja pravce i krije mesto svog boravka. Poput njegove, jevrejske nacije, on je prinuđen da se odupire pretećem holokaustu. Budimpešta, Cirih, poslednje prebivalište je izgleda Japan. Samurajski moral i tradicija istočnjačke filozofije, koji su oličenje jednog upornog, ali dobrodušnog naroda, ne prezaju da ponude utočište geniju. Ipak, nagađanja i mit o večitom putniku, ne prestaju da kolaju svetom. Don Kihot koji putuje bez svog Sanča Panse i bori se sa nemanima, jezovito životvornijim i opasnijim od onih koje su viđali Strindberg, Svedenborg, ili koja obitavaju u tamnim vilajetima Tolkinovog podzemnnog inferna.
(Nastaviće se)