Botvinik-Moj meč sa Florom

Piše: Mikhail Botvinnik

Povodom rođendana šestog svetskog prvaka, šahovski bloger i prevodilac Aleksej Zaharov pronašao je kod nas nepoznate stare publikacije

De Tribune (01.06.1934.)

Kao što smo i obećali našim čitaocima, u nastavku donosimo pregled meča Botvinnik-Flohr. Velika nam je cast da objavimo Botvinikov članak, napisan posebno za nas.

 Prije meča sam mislio da ću izgubiti. Kao pripremu proučio sam oko 100 partija koje je Flohr igrao sa raznim majstorima u poslednje vrijeme. Od njih sam saznao da Flohr voli da primjenjuje određene „novitete“, koje potom razvija na vrlo umjetnički način. Tokom meča, izbjegavao sam ove „novitete“: na primer, skoro nikad nisam igrao za crnog normalno na otvaranje daminog pješaka.

Mjesec dana priprema me je uvjerilo da mogu postići oko 5 poena u 12 partija. Činilo mi se vrlo realnim rezultatom.

Prvi dio meča, odigran u Moskvi, gdje sam uspeo da sakupim 2 poena u 6 partija, samo je dokazao tačnost moje pretpostavke. Nadao sam se da ću izvući lenjingradski dio meča i uzeti željenih 5 poena. Ta se nada temeljila na činjenici da sam prvu partiju izgubio zbog greške u oskudici vremena, a šestu zbog nepovoljnog otvaranja.

Kao što vidite iz konačnog rezultata, u drugom dijelu sam dobio dvije partije. Prvu – zahvaljujući ozbiljnoj pripremi, drugu – zahvaljujući dobro odabranom otvaranju, koje sam pažljivo proučavao, ali Floor ga nije poznavao u svim njegovim suptilnostima.

Zanimljivo je da među sovjetskim šahistima postoji mišljenje da je Flohr odličan kombinator. Proučavanje njegovih partija, analiza njegove igre mi je pokazalo da kombinacija za njega nije glavna stvar. U svakoj partiji nastoji da stekne prednost, a prednost u otvaranju smatra najvažnijom.

Flohr je nesumnjivo jedan od najjačih šahovskih majstora našeg vremena. Neću poreći da sam u ovih 12 partija morao da uložim mnogo više truda od Flora. To je bilo posebno vidljivo kada sam došao u blagu prednost, ali je Flohr bez većih poteškoća doveo partije do neriješenog rezultata.

Flor ima veliko iskustvo igranja sa poznatim majstorima i zahvaljujući tome se mnogo brže orijentiše u različitim pozicijama; takođe ima izvanrednu tehniku. Naravno, to je u velikoj mjeri uspio postići zahvaljujući svom „profesionalnom“ statusu; redovno se takmiči na turnirima i daje simultanke.

Meč je dokazao da majstori Sovjetskog Saveza pripadaju međunarodnoj klasi. Postoje i drugi majstori u SSSR-u, kao ja- na primjer, Levenfish, Ilya Rabinovich, Romanovski, Ilyin-Zhenevsky, mladi Alatortsev, Ryumin i Rauzer. Svi ovi majstori su među dvadeset najjačih na svijetu.

Flohrova simultanka u Domu štampe u Lenjingradu protiv 50 šahista prve i druge kategorije ne samo da je pokazala ogromnu snagu našeg šahovskog kolektiva, koji ima niz dobrih igrača: Flohr je pokazao odličnu igru ​​u simultanci, pa iako se rezultat pokazao lošijim nego u Moskvi, pokazao se sasvim dostojnim. U prvih sedam sati Flohr je igrao vrhunski, u početku je bio bolji na svim tablama, ali je onda doživio neočekivani poraz koji ne bi bio moguć ni u jednom drugom gradu. Bez sumnje, Aljehin bi pokazao mnogo lošiji rezultat protiv istih protivnika. Smatram da je Flohr najveći igrač simultanki na svijetu.

Veoma sam zadovoljan ishodom meča. Pokazao je da šahisti Sovjetskog Saveza nisu ništa lošiji od drugih i da mogu postići još bolje rezultate.

De Tribune (01.06.1934.)

Zahvaljujemo Botvinniku na ovom zanimljivom pregledu takmičenja. Međutim, njegovim razmatranjima ne možemo a da ne dodamo nekoliko svojih misli na njegove komentare sa kojima se ne slažemo u potpunosti.

Tvrdeći da su mu Levenfish, Rabinovich i drugi po snazi ​​jednaki, Botvinik pokazuje veliku skromnost. Nema sumnje da je Botvinik daleko najjači šahista u Sovjetskom Savezu, a to je očito dokazao držeći nekoliko godina šampionsku titulu.

Botvinnikova tvrdnja da je Flohr više pozicioni, a ne kombinacioni šahista ni na koji način nije potkrepljena njegovom prilično naivnom opaskom da Flohr pokušava steći pozicionu prednost u „početnoj“ fazi igre. Niti preuzimamo odgovornost za napad na Aljehina. Bilo bi čudno da članak iz SSSR-a nije sadržavao neku vrstu „igle“ protiv Aljehina.

Ipak, sve to ne kvari Botvinikovu odličnu igru ​​u meču protiv Flohra. Međutim, ne vjerujemo da je Botvinik već ravan Floru po snazi. Botvinnik je igrao u izuzetno povoljnim uslovima, ali Flohr je igrao na teškom turniru u Španiji, zatim je imao dug put vozom, a nije ostalo vremena za aklimatizaciju. Ovo drugo je, kao što smo naučili iz vlastitog iskustva, faktor koji ne treba potcijeniti.

Međutim, ovaj meč je veliki uspjeh za Botvinika, kao i za ćitav šahovski pokret Sovjetskog Saveza. Ovo je postao vrlo jasan dokaz da se šah koristio kao sredstvo za opšti kulturni razvoj, kako u Sovjetskom Savezu, je odgovarajući i jedini ispravan metod. Organizacija meča kojeg su u SSSR-u pratili milioni – Botvinikovo ime je poznato svima, uključujući i nešahiste Sovjetskog Saveza – nesumnjivo je postala veliki korak ka velikom šahovskom cilju postavljenom u zemlji: da svi stanovnici SSSR trebaju da  znaju o šahu i znaju da ga igraju.