Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (9.nastavak)

Milenko Ratković — Zora šaha


KLUB BEZ ŽENA


Prvi šahovski klub u Baru osnovali smo 1952. godine. Ućlanjeno je osamdeset šahista, bez ijedne žene. Kao predsjednik kluba, nastojao sam da nađem neku šahistkinju. Čuo sam da dobro igra šah Borka Radunović, tada još djevojćica. Da bih se u to lično uvjerio i nagovorio je da se učlani u klub, pošao sam u kuću njenog oca, popa Pavla. Odigrao sam s njom dvije partije i obije izgubio. Željan revanša, riješio sam da više razmišljam u svakoj narednoj partiji, ali na moju veliku žalost ona nije htjela više da igra. Nikad više nijesam s njom igrao šaha i kad god je sretnem podsjetim je da mi još duguje revanš. Ne samo barski, nego ni drugi crnogorski šahovski klubovi nijesu imali šahistkinja. Čak je i reprezentacija Cme Gore ućestvovala na saveznim ekipnim šampionatima bez šahistkinja i zbog toga u svakom meću gubila po dva poena par-forfe. Kada je neka Slovenka pitala našeg kapitena Sredanovića zašto nemamo šahistkinja, rekao je: „Mi nemamo žena ni za druge potrebe, a kamoli za šah!“


RADIO MEČ TITOGRAD – NIŠ


Po ugledu na radio meč Jugoslavija – Sjedinjene Američke Države 1955. godine održan je šahovski radio-meč Titograd – Niš, na dvije table. Za ekipu Titograda na prvoj tabli igrao je Blažo Sredanović, tadašnji prvak Cme Gore, a na drugoj ja. Za Niš na prvoj tabli igrao je Dragutin Šahović (kasnije velemajstor) i Milan Milovanović. Poteze su prenosili klubovi radio-amatera oba grada. Pošto se nije igralo sa časovnicima, a i način prenošenja poteza bio je spor, meć je dugo trajao. Na prvoj tabli igrač iz Niša imao je dobijenu poziciju, a ja sam na drugoj tabli imao neznatnu prednost. Radio-amateri i šahisti su se zamorili i ogladnjeli. Blažo me pitao: „Ima li smisla da im ponudim vezani remi na obje table? „Ako su gladni ko mi, prihvatiće“, rekao sam. I zaista, sklopljen je vezani remi na obije table. Bio je to prvi i posljednji radio-meč u istoriji crnogorskog šaha.


DANGUBA


Na jednom polufinalnom turniru za prvenstvo Crne Gore u šahu zauzeo sam prvo mjesto i hvalio se svojim efektnim pobjedama nad nekim majstorima. Jedino o tome nijesam smio govoriti u svojoj kući, jer mi je to zabranio otac. Odvraćao me od šaha, smatrajući da je to gubljenje vremena. Tako je o šahu govorio i mitropolit crnogorski, gospodin Danilo (Dajković). Jednom su Vladici predstavili Ljuba Zivkovića: „Gospodine Vladiko, ovaj mladi čovjek je doktor Ljubo Zivković, predsjednik Društva ljekara Crne Gore, ali ga više znaju kao šahistu – on je intemacionalni majstor. Vladika nježno grli šahistu i kaže: „Što ćeš, dijete moje, svaki čovjek mora imati neku manu“. Ljubo mu skrušeno replicira: „Neće biti, valjda, gospodine Vladiko, da je to što igram šah neka mana?“ A Vladika sasvim smireno: „Boga mi, sine moj, jeste. Ja sam vavijek svaku dangubu smatrao manom“.

(Nastaviće se)

Некатегоризовано