Piše: Johannes Fischer
13.4.2022 – Ko sam ja? Taktičar ili pozicioni igrač? Napadač ili defanzivac? Da li treba da igram 1.d4 ili 1.e4? Sicilijanku ili Francusku? Ako poznajete svoje vrline i mane, osvojićete više poena i bićete uspješniji. U svom ChessBase kursu „Tipovi igrača“ Karsten Müller i Luis Engel pažljivo razmatraju stilove igre, a u opsežnom intervjuu Karsten Müller otkriva nekoliko stvari koje su otkrili.
Johannes Fischer: Zdravo Karsten, zajedno sa Luisom Engelom nedavno ste objavili kurs o stilu igre raznih igrača. Kurs je baziran na knjizi „Ljudski faktor u šahu“ koju ste napisali zajedno sa Luisom. Kada ste došli na ideju da sagledate stilove igre igrača i kako ste sarađivali?
Karsten Müller: Tokom pandemije nismo mogli trenirati u klubu Hamburger SK kao i obično, ali smo imali ideju da radimo zajedno kao autori. Predložio sam Luisu brojne teme i nakon nekoliko diskusija smo završili sa „tipovima igrača“.
To je imalo smisla jer sam kao igrač „aktivista“, ali kao trener sam teoretičar, dok je Luis pragmatičar po pitanju igre i dobro se nadopunjujemo. Nedostaje nam samo lično iskustvo igranja tipa „reflektor“.

Luis Engel: „Pragmatičar“ | Foto: André Schulz
Ranije smo se bavili ovom temom na treningu, a o tome sam razgovarao i sa Vincentom Keymerom tokom treninga prije nekoliko godina. Mislim da se ova tema i njen značaj generalno potcjenjuju. Lars Bo Hansen je o tome govorio u svojoj odličnoj knjizi ’Osnove šahovske strategije’ (Gambit 2005), ali to je bilo sve o tome. Obično su ljudi zadovoljni pojednostavljenom verzijom taktičar/strateg (u našem modelu: aktivist+pragmatičar/teoretičar+reflektor). Ali mislim da ako model učinite malo složenijim, dobijate mnogo i možete mnogo bolje objasniti različite tipove igre.
„Aktivisti“, „teoretičari“, „reflektori“ i „pragmatičari“ – u ovom kontekstu ovo su novi termini. Možete li ukratko opisati šta karakteriše svaki od ova četiri tipa sviranja?
Naravno! Među 16 svjetskih prvaka aktivisti su Aljehin, Talj, Spaski, Kasparov i Anand.
Snaga aktivnih igrača: Relativno visoko ocjenjuju inicijativu i napadačke šanse i ne brinu toliko za materijal. Često imaju dobar osjećaj za inicijativu i dinamiku i često su spremni da prihvate statičke slabosti za dinamičnu igru. Jedna od njihovih prednosti je obično sposobnost računavanja konkretnih varijanti na osnovu intuicije.

Poseban teoretičar: Mihail Botvinik
Njihove slabosti: Ponekad prave odlučne pešačke poteze koji u tom trenutku izgledaju dobro, ali na duge staze donose mnogo više štete nego koristi. Oni su skloni precijeniti svoje napadačke mogućnosti i potcijeniti napadačke mogućnosti protivnika. Oni su slabiji u odbrani nego u napadu i obično uvijek imaju na umu mogućnost pobjede. Kod rjeđeg tipa „hiperaktivnog igrača“ – kojem pripadaju Talj i Nežmetdinov – ove karakteristike su još izraženije.
Teoretičari među svjetskim prvacima su Steinitz, Botvinnik i Kramnik.
Njihove snage: Izuzetno dobro poznaju svoje strukture. Vrlo su upoznati sa svim manevrima i planovima i mogu se osloniti na svoju intuiciju kada ih primjenjuju. Igraju logično i sistematski. Teoretičari često posebno dobro igraju teoretske završnice i napamet znaju čitavu relevantnu teoriju završnica.

Uspješan „reflektor“: Magnus Carlsen | Fotografija: Lennart Ootes
Njihove slabosti: Drže se svojih principa, čak i ako se ti principi ponekad ne uklapaju u poziciju. Povremeno im nedostaje i malo smisla za granice primjene ovog ili onog principa – kao i potrebnu fleksibilnost da traže druga rješenja u konkretnoj poziciji.
Reflektori među svjetskim prvacima su: Capablanka, Smyslov, Petrosian, Karpov i Carlsen.
Njihove snage: Imaju vrlo duboko razumijevanje igre i prepoznaju relevantne obrasce na prvi pogled. Imaju vrlo fin osjećaj za harmoniju i koordinaciju figura, a vrlo su dobri u ograničavanju protivničkih figura i remećenju njihove koordinacije. Tipične za reflektore su aktivna profilaksa, kao i strategija dominacije i ograničenja. Vrlo dobro se nose sa strateškim završnicama jer tu dame više ne „ometaju“ i manje su šanse za „haos“.
Njihove slabosti: Ponekad imaju slabosti u proračunu konkretnih varijanti, što bi protivnik mogao iskoristiti ciljajući na konkretne dinamičke pozicije u kojima je svaki pojedinačni potez važan.

Još jedan uspješan „reflektor“: Anatolij Karpov | Foto: V. Savostianov, Novosti Press (preko D. Griffina)
Pragmatičari među svjetskim prvacima su Fischer, Euwe i Lasker.
Njihove snage: Pragmatičare karakteriše veoma konkretan pristup. Često mogu vrlo precizno i duboko izračunati i rijetko prave velike greške. Oni uključuju mnoge praktično relevantne faktore u svoj proces donošenja odluka i često su dobri u prisiljavanju svojih protivnika da donose neugodne praktične odluke. A zahvaljujući svojim sposobnostima u proračunu često su vrlo tvrdoglavi defanzivci.
Njihove slabosti: Ponekad konkretan pristup može biti slabost. Na tehničkim pozicijama u kojima nema šta konkretno da se kalkuliše, pragmatičari povremeno počnu da „lutaju“. Oni ponekad takođe imaju poteškoća u prepoznavanju dugoročnih planova, a ponekad su pragmatičari (poput teoretičara) malo previše materijalistički usmjereni. Sve u svemu, međutim, oni su relativno izbalansirani i jedva da imaju ozbiljne slabosti.
Podjela na tipove igrača temelji se na različitim stilovima ovih igrača. Ali kako biste definisali stil igre u šahu?
To je, naravno, komplikovano pitanje. Pratimo model danskog velemajstora Larsa Bo Hansena, za koji mislim da je posebno prikladan. Ovaj pristup sam prezentovao na mnogim seminarima i uvijek sam bio zadivljen koliko dobro funkcioniše. Naravno, svaki igrač ima nešto od sva četiri tipa, ali jedan element je obično dominantan.
Ako uvijek želim da se aktiviram iz pasivne i/ili loše pozicije jer sam previše nestrpljiv da dugo branim te pozicije, da li to dokazuje da sam aktivista ili je to samo slabost koja bi mogla nestati ako radim na to?
To je tipična slabost aktivista i ne nestaje sama od sebe. Treba raditi na tome. Generalno, najizraženije slabosti imaju aktivisti i pojedini teoretičari. Kada pogledam kako sam igrao u mladosti, vidim da se ovaj fenomen još jednom potvrdio.
Stil igranja ili ne – ako vidite mat u pet, odigrate ga, a ako igrač rejtinga 2200 zna dobro poziciju Philidora, ili poznaje završnice on ili ona će se igrati topovsku završnicu jednako dobro kao Carlsen ili Capablanca. Gdje i kada dolaze do izražaja stil i tip igrača?
U graničnim područjima. Ako postoji samo jedan dobar potez u igri, morate ga odigrati. To nije pitanje stila. Ali često imate izbor između nekoliko poteza da odigrate i tada vam znanje o stilovima igre može biti od pomoći. Za mene, to je upravo ono što čini šah tako fascinantnim. Kada bi se u svakoj poziciji mogao igrati samo jedan potez, koji bi algoritam mogao pronaći, šah bi bio daleko manje fascinantan. Postoje igre koje tako funkcionišu, ali nisu ni blizu popularne kao šah.
Koliko su izražene stilske razlike između pojedinih igrača? Na primjer, ako biste vidjeli pet partija koje igraju svjetski prvaci, mislite li da biste mogli reći koji je svjetski prvak igrao njih?
Ne, ne bih mogao. Jer stilske razlike nisu toliko izražene, a naravno i svjetski prvaci su bili prilično univerzalni. Uz nekoliko izuzetaka, poput mladog Mihaila Talja, koji je bio jedini hiperaktivan igrač na tronu šampiona svijeta.

Izraženi aktivista: Mihail Talj
Kako ste dodijelili svakom igraču stil igre? Da li ste pogledali sve partije tog igrača ili ste pogledali izbor partija?
Napravili smo selekciju i konsultovali se sa drugim izvorima.
Način na koji ljudi igraju često se mijenja tokom karijere. Steinitz je počeo kao napadački igrač, ali je potom otkrio zadovoljstvo da brani loše pozicije, Kasparov je igrao opreznije i svestranije nakon mečeva protiv Karpova, a Korčnoj je u svojoj autobiografiji opisao kako je svjesno mijenjao stil tokom karijere. Kako ste se nosili s takvim fenomenima prilikom dodjele tipova igrača?
Nismo se posebno bavili ovim pitanjem, ali ovo je definitivno uzbudljiva tema koja zaslužuje dalje proučavanje. Oglavnom, ovaj model zahtjeva mnogo daljnjih istraživanja, a nismo mogli istražiti sve zanimljive teme vrijedne istraživanja. Ističemo samo da mnogi aktivisti vremenom postaju pragmatičniji.
Bobbyja Fišera ubrajate u pragmatičare, iako je na prvi pogled u mnogo čemu bio sve samo ne pragmatičan. Na primjer, čvrsto je vjerovao u svoje omiljene varijante u otvaranju i do svog meča protiv Spaskog 1972. godine skoro uvijek je igrao ista otvaranja, bez obzira na to koliko je njegov protivnik bio dobro pripremljen ili koje su njegove prednosti ili slabosti. I kao i kod Fischera, možda možete klasifikovati i mnoge igrače u više od jednog tipa. Šta je presudno u Vašem rangiranju pojedinačnih igrača?
Fischer daje mnoge poučne primjere pragmatičnog pristupa. Ima, na primjer, vrlo dobro upravljanje vremenom (tipična pragmatička kvaliteta) i njegovo razumijevanje igre, što je prikazano u citatima kao što su „1.e4: najbolje dokazano testiranjem“ ili „da dobiješ polja moraš dati polja“ , takođe je pragmatičan.

Bobby Fischer
Što se tiče otvaranja stvari su se s vremenom promijenile. U prošlosti je možda bilo pragmatično dobro poznavati svoje sisteme i uvijek ih igrati. U prošlosti, protivnici nisu mogli saznati čitavosve što si naučio i igrao godinama. Danas se to može učiniti mnogo brže pomoću kompjutera, kao što se može vidjeti kod pragmatičara Maximea Vachier-Lagravea i njegovih avantura u varijanti Najdorfa. „MVL“ veruje u Najdorfovu varijantu i igra je sa nepokolebljivom vjerom, ali ga je na Turniru kandidata 2020/2021 uhvatio na ’pogrešnoj nozi’ pragmatičar Karuana, koji je bio spreman i dobio važnu partiju primjenivši izuzetnu teoretsku novost. Ovdje bi, možda, pragmatičari današnjice trebali postati univerzalniji.
Mark Dvoretsky je bio vrlo uspješan trener i za njega je bio ideal unioverzalan igrač koji je podjednako jak i dobar u otvaranju, središnjici i završnici, u napadu i odbrani, u strategiji, taktici i proračunu varijanti. U skladu sa tim, njegovi koncepti treninga imaju za cilj otklanjanje slabosti u nečijem stilu igre. Ali zar univerzalni igrač nema stil?
U idealnom slučaju, da, pretpostavljam. Ali ne možete jednostavno odlučiti da postanete univerzalni igrač. Postoje stvari i karakteristike koje ne možete promijeniti. Ili ih imate ili ih nemate.
Ako želite, remek-djelo ’Game Changer’ Matthewa Sadlera i Natashe Regan (New in Chess 2019.), u kojem istražuju igru AlphaZero, pokazuje da AlphaZero igra univerzalno i gotovo bez izrazitog stila, jer program može uraditi bukvalno „sve“.
Ipak, posebno sam impresioniran reflektornim kvalitetima programa, i mislim da su oni značajno doprinijeli AlphaZeroovom uspjehu protiv Stockfisha – programa sa pragmatičnim stilom igre. Zato vidimo AlphaZero kao ’reflektora’.
Da li svaki igrač ima svoj stil? I kako se taj stil mijenja u toku šahovske karijere?
Rekao bih da, svako ko je dovoljno dobar da može da bira između više poteza jednake vrijednosti ima svoj stil. Međutim, individualni stil igrača ne može uvijek biti tačno određen jednom od četiri stila igre koja smo predstavili. I naravno, stil se razvija. To se vrlo dobro vidi u mom slučaju. U mladosti sam bio pomalo jednodimenzionalni aktivista, a onda sam vremenom postao pragmatičniji i univerzalniji. Ali ja sam i dalje aktivista.
Da li igrač može izabrati kakav stil želi ima, ili je tip igrača pitanje dispozicije ili šahovskog obrazovanja i ranih uticaja?
Možete uticati na to, ali ne možete to izabrati. Međutim, određene kvalitete koje posjeduju aktivisti i pragmatičari mogu se naučiti i trenirati bolje od reflektorskih kvaliteta. Sam trening nije dovoljan da Karpov ili Carlsen imaju osjećaj za figure.
Kako da saznam kakav sam tip igrača – i kako onda mogu iskoristiti to znanje da igram bolje ili barem da postignem bolji rezultat?
Pomaže proučavanje vlastitih partija u svjetlu ovog modela. Tada možete raditi na vlastitim slabostima i da pokušate da postanete univerzalniji i integrišete snage drugih tipova igrača u svoju igru. Istovremeno, možete pokušati da iskoristite slabosti svog protivnika u svojim partijama.
Hvala vam puno na intervjuu.
https://en.chessbase.com/post/player-types-an-interview-with-karsten-mueller