Piše: Dmitry Kryakvin
Kako je Fišer odbio “Moskviča”
Prije odlučujućeg kruga, Fišer je ponovo bio u centru pažnje. Bobby nije htio uzeti “Moskviča”, već je umjesto toga tražio novčani ekvivalent, usprkos uvjeravanjima evropskih saigrača koji su tvrdili da je sovjetski automobil neobičan trofej za pobjedu nad sovjetskim velemajstorom.
Amerikanac je iskreno govorio o razlozima svoje odluke : “U Sjedinjenim Državama za prošle godine, prema statistici, bilo je 56.000 smrtnih slučajeva među vozačima, a ja ne namjeravam da povećavam njihov broj. Uvek se može ići autobusom.“
Četvrtog dana, igrači tima SSSR-a bili su ozbiljno nervozni – isti Korčnoj je došao u kritičnu poziciju u duelu sa Portišem, a do tada se rezultat u meču izjednačio! Šahista “svjetskog tima” mogao je i dalje da vrši pritisak, ali je pristao na remi.
Mnogo godina kasnije, legendarni mađarski velemajstor starije generacije Andre Lilienthal, koji je dugo živio u Moskvi, volio je da priča o tome kako su, kada je Korčnoj stajao jako slabo, Portišu iznenada došapnuli: „Šta će reći drug Janoš Kadar?“
O šefu posleratne Mađarske, koji je, kao i Tito, veoma volio šah, Lilienthal je znao iz prve ruke – učio je sa glavnim mađarskim komunistom u istom razredu! Ali ovu priču je najvjerovatnije Andreu Arnoldoviču tokom budimpeštanskih večeri 90-ih ispričao Fischer, koji je u kasnijem periodu svog života posvuda tražio globalnu zavjeru.
Verziju da su igrači iz bloka zemalja socijalističkog tabora pritisnuti danas ne potvrđuju živi učesnici meča u Beogradu. Povodom 50. godišnjice meča, Lajoš Portiš je objavio otvoreno pismo u kojem je iznio svoju verziju onoga što se dešavalo.
Ustvari, Mađaru nije bilo lako pristati na remi na vlastiti rođendan. Na timskom sastanku postavili su cilj da igraju čvršće, i eliminišu rizik od poraza. Približavao se cajtnot, a Portiš se plašio Korčnoja i upravo intenzivne borbe pri nedostatku vremena. Nakon što mu je protivnik ponudio remi, mađarski velemajstor je odmah odlučio da obavijesti kapitena tima. Euwe mu je tiho rekao: „Možete sami odlučiti šta ćete uraditi.“ Nakon toga, Lajoš nije oklijevao ni sekunde i rukovao se sa Viktorom Ljvovičem.
Skor je bio 19,5:19,5, a sudbina meča odlučena je upravo u toj partiji između bivšeg svjetskog prvaka Smislova i Olafssona. Nažalost, tu nije bilo mnogo drame. Olafsson se borio ‘do posljednjeg metka’, ali je mnogo vještiji Vasilij Vasiljevič pokazao svoju čuvenu tehniku završnice, i tim SSSR-a je ipak pobijedio u „Meču stoljeća“!
Na završnom banketu Jugosloveni su postavili pitanje revanša. Euwe je sa podijuma izjavio: „Pobijedili smo meč… na prvih devet tabli! (bez uzimanja u obzir rezultata Keresa, koji je ubjedljivo pobjedio svog protivnika na desetoj tabli). A Fišer je ovoga puta stigao na vrijeme i toliko bio raspoložen da je besplatno podijelio gomilu autograma, iako je obično tražio pet dolara za jednu sliku! Pobijedio je u svom meču i dobio ne “Moskviča”, već novac!
Revanš meč se morao čekati dugih 14 godina. Ubrzo je Fišer krenuo na osvajanje šampionske krune, iznenadivši sportsko rukovodstvo Sovjetskog Saveza, a nešto kasnije Viktor Korčnoj je pobjegao iz zemlje. Značajno je da se drugi „Meč stoljeća“ (1984) odigrao nakon zvaničnog okončanja bojkota prebjega. Ali ovo je sasvim druga priča.
(Kraj)