29.01.2022 23:37
Piše: Igor Gansvind

U vezi sa nedavnim senzacionalnim događajima na turniru u Wijk an Zee-u, pokušavam da odgonetnem ključnu zagonetku našeg vremena: šta se zapravo dešava ovdje i sada sa ruskim velemajstorom Danijelom Dmitrijevičem Dubovim? Reklo bi se, šta je njemu Hekuba, ili on Hekubi… Svijet je pun drugih ništa manje izuzetnih misterija: ko je ubio Kenedija, na primjer, ili misterija tunguskog meteorita. Ali ipak, u Rusiji nema toliko velemajstora ekstra klase, a prema sudbini svakog od njih nismo ravnodušni mi, obični amateri!
Prateći vijesti sa profesionalne šahovske scene, često nailazim na raznorazne, višesatne intervjue sa velemajstorom D. Dubovim. Nedavno je Dubova u informacionom prostoru postalo ne samo mnogo, već čudovišno mnogo.
Ponekad, da budemo iskreni, ove vijesti su povezane s njegovim čudesnim partijama. Samo jedna pobjeda nad Karjakinom u Superfinalu Ruskog prvenstva 2020. dugo će se pamtiti. No, karakteristično je da je Danielov sjajni imidž sve više ocrnjen skandalima iz vedra neba. S jedne strane, teško je zamisliti medijsku ličnost bez skandala i intriga, iako su, na primjer, sovjetski velemajstori stekli autoritet na druge načine, prvenstveno kroz kvalitetne igre i duboke knjige. I upravo ova priča, priča o kul igri, za Daniila postaje sve tužnija i tužnija.
U trenutku pisanja ove bilješke Dubov više nije među 25 vodećih šahista svijeta i jedva balansira na rejtingu od 2700 poena, što bi mu omogućilo da dobija pozive na najprestižnije turnire. Zapravo, nikada nije porastao iznad 2720 poena u „klasici“.
Još nešto. Posjedujući ogroman šahovski talenat, taj čovjek troši svoju energiju i snagu na borbu protiv vjetrenjača („skandal sa maskama“) ili na sumnjivu komunikaciju sa Ksenijom Sobčak.
Naravno, Danielove djetinjarije nisu ništa u poređenju sa ekscentričnostima Bobbyja Fišera, koji je napustio međuzonski turnir u Sousseu u Tunisu otprilike u istom uzrastu. Ali čak i njegovi najodaniji obožavatelji prestaju da ga uzimaju za ozbiljno zbog često labilne psihe ruskog velemajstora.
Na primjer, u jednom od nedavnih videa na Youtube-u, Daniil je sa svojim karakterističnim poluprezirnim arogantnim osmijehom rekao Urbi et Orbi da se udostojio da igra na online kvalifikacionom turniru kratkom kontrolom i nije uspio. Ali ispostavilo se da to nije važno, jer „Nakamura će ionako pobijediti.“ Čudna „logika“ i patetično držanje za šahovskog profesionalca. Ako se slijedi ova logika, onda je i uzaludno igrati šah klasičnom kontrolom, jer će “Magnus Carlsen ionako pobijediti”.
Daniil je dosta dugo svoje neuspehe u blicu objašnjavao činjenicom da je igrao na tabletu i nije mogao brzo da pomjera figure. Pitao bih ga: zar nije imao dovoljno novca da kupi kompjuter za igru?
Zašto se onda vi, dragi Daniele, uglavnom bavite ovom profesijom? Radite nešto perspektivnije u životu! Ne znate kako da radite nešto drugo? Onda se borite i ne kukajte! Zaradite rejting, novčane nagrade, hrabro istrpite peripetije šahovske sudbine, radite kao rob na galijama, jednom riječju… I ne pravdajte javno svoje česte poraze banalnim opaskama jer, o Bože!, postoje igrači jači od velikog Dubova.
Postavljam sebi zbunjeno pitanje: postoji li barem jedna brižna bliska osoba u krugu Daniila Dmitrijeviča koja može reći ovoj „zvijezdi“ da, kažu, Danji, dosta je već, zaveži! Prolaze godine, možda ne postanete svjetski prvak „u klasici“, možda ispadnete iz grupe elitnih šahista – i šta onda s tim? Naravno, možete kreirati edukativne i komentarske sadržaje koji su najgledaniji na svijetu (Carlsen, Levitov itd.) i dobro zaraditi na tome. Možda, da se ne sporimo. Uglavnom, postoji milion načina da se „prekvalifikujete za upravnika kuće“. Ali! Šta ako još postoji ta poslednja šansa da u potpunosti uđete u istoriju šaha u prvim ulogama, a ne kao rezervni igrač?
Šta je potrebno posebno uraditi za potpuni povratak u igračku elitu? Za dugo očekivanu transformaciju od uvijek perspektivnog u pravog kandidata za šahovsku krunu. Angažovati psihologa? Iznajmiti superkompjuter? Razviti sistem i plan pripreme za tri godine unaprijed? Aktivniji i promišljeniji rad zajedno sa Magnusom? Objaviti čitavu listu pozitivnih mjerljivih aktivnosti koje vode do cilja, gospodine Dubov!
Zato sam iznio sva ta gorka zapažanja i pomislio: da li je meni lično važno koliko nekompetentno jedan od ruskih velemajstora upravlja svojim talentom? Uostalom, Daniil, čak ni preko Fejsbuka, me ne poznaje, iako imamo mnogo zajedničkih kontakata. I da ne nastavljam sa ovom napomenom o tendenciji koji je dobro uočio Ian Nepomniachchi: „mnogi ljudi igraju šah, ali se razgovara samo o Dubovu“? Sjećam se i sjajne fraze fudbalera Aršavina, zasićenog burnim društvenim životom: „To što nismo opravdali vaša
očekivanja nije naš problem. To su vaši problemi. Izgubili smo jer nismo postigli gol, već su Grci dali gol. Od ovih razgovora rezultat se ionako neće promijeniti.”
Dakle, dragi Daniile, prešli ste crvenu liniju mog strpljenja! Još jedan takav neuspjeli turnir, i ja lično ću prestati da navijam za Vas. I neka ovo bude najveći problem za mene i za Vas!