ŠAHOVSKI GENIJE ALEKSANDAR ALJEHIN

MEČ ALJEHIN – KAPABLANKA, 1927

Iz intervjua sa Aleksandrom Aljehinom za časopis ‘Šahmat’ 1928.

„…Mislim da može postojati samo jedno objašnjenje za moju pobjedu, koje svojom jednostavnošću podsjeća na jednu od ‘Istina iz La Palissea’, naime, da sam u Buenos Airesu krajem 1927. jednostavno igrao bolje od Kapablanke …

Može se, naravno, raspravljati o tome da li je moj protivnik bio u najboljoj formi (iako je i sam izjavio ‘urbi et orbi’ prije početka meča da se osjeća odlično i da je sasvim spreman za borbu) i da li će pronaći novu snagu u sebi za revanš meč, kojeg želi da igra 1929. Uprkos vrlo visokom mišljenju o klasi mog protivnika, isto tako visokoj ocjeni njegovog čisto intuitivnog talenta i klasičnog stila njegovog stvaralaštva, vjerujem da će se Kapablanka 1929. vrlo malo razlikovati od Kapablanke 1927., isto tako malo kao i ovaj poslednji što se razlikovao od pobjednika nad Laskerom u Havani 1921.

Mislim da je to zato što dva i po mjeseca kontakta sa kubanskim „latinskim genijem“ mogu samo konačno učvrstiti moje mišljenje o njemu, koje je počelo da se oblikuje još u nezaboravnim danima turnira u Sankt Peterburgu 1914.: Kapablankini šahovski nedostaci, međutim, su beznačajni i teško se mogu koristiti, ali su neiskorijenjivi, jer stoje u tijesnoj organskoj vezi sa njegovim ljudskim, previše ljudskim nedostacima.

Ali ako je Kapablanka igrao jednako dobro kao prije, zašto su moji prethodni rezultati sa njim tako malo ličili na ono što se dogodilo u meču? (u trenutku održavanja meča, skor ličnih susreta šampiona i izazivača bio je +5 −0 =7 u korist Kapablanke).

Da, vjerovatno uglavnom zato što sam prvi put u čitavoj svojoj šahovskoj karijeri stajao u Buenos Airesu pred jedinstvenom šansom za najviše sportsko dostignuće i… igrao kao nikad u životu.

Rezultati meča, pored ličnog zadovoljstva, pružili su mi i dvostruku radost: prvo od spoznaje da sam uspio da oslobodim svet šaha štetnog šarma, od masovne hipnoze (šahovska mašina koja ne griješi, remi dovode do smrti šaha); onda, od uvjerenja da će činjenica moje pobjede, koja se činila tako nevjerovatnom, moći podsjetiti mnoge da se u drugim oblastima života, prije ili kasnije, može dogoditi nepredviđeno i naizgled nemoguće, što vrlo često okreće najsmjelije snove u stvarnost…“.

U članku “Moj poraz”, objavljenom u New York Timesu, José Raul Capablanca je, poput pravog sportiste, napisao: “Bila je to žestoka borba, a Aljehin je iz nje izašao kao pobjednik uglavnom zato što je uspio iskoristiti sve prednosti koje su se ispostavile da su na njegovoj strani… Moram odati počast svom protivniku. Ne želim da omalovažavam njegovo dostignuće. U svakoj partiji pokazao je veliku snagu volje; tvrdoglavo je tražio pobjedu i uporno se branio. Bez sumnje je u ovom meču odigrao bolje od mene, a ono što je pokazao zaslužuje puno divljenje.

Bivši svjetski šampion Emanuel Lasker je nakon meča napisao:

„Pozdravljam briljantnu pobedu Aljehina, koji je ispunio vatreni san Čigorina, čiji je direktni naslednik i po svojoj vatrenoj genijalnosti i po temperamentu svoje igre… Aljehinova pobjeda je pobjeda beskompromisnog borca ​​nad umom, koji izbjegava sve nejasno. Kapablanka je težio preciznosti kroz naučne metode; Aljehin je, s druge strane, više umjetnik, u njemu je više traganja, a u principu je takva kreativnost veća, pogotovo ako se manifestuje u borbi…“

Ove karakteristike Aljehinovog stila je istakao i Ričard Reti: „… Aljehin je nadahnuti umjetnik… iako je više puta stvarao savršena umjetnička djela, nikada sebe nije smatrao savršenim; kad god traži, stalno raste; suptilno zahtjevan prema sebi, on još uvijek vidi mnogo nejasnog i neriješenog pred sobom … Aljehin je pobijedio Kapablanku ne brzim napadima, već strasnom potragom za novim putevima … „

Preneseno sa fejsbuka Alexander Zasukhina

Оставите одговор