Emanuel Lasker. Mislilac

Kada pomislimo na Laskera, na pamet nam pada šablonska slika, bezobličnog starca kukastog nosa i kratkih brkova, nespretno poluokrenutog prema šahovskom stolu. Emanuel polako pali šibicu, prinosi je stalnoj cigari koja mu viri iz ugla usana, dugo izduvava dim. A onda se čitava njegova mala lijena figura odjednom nagne naprijed, njegova ruka munjevito napravi potez na tabli – i opet sve stoji na mjestu, samo mu oči ostaju žive.

Koliko bi god željeli, mladog Laskera ne poznajemo. Laskera, koji je morao odgovarati za svaku riječ, gestu ili djelo – i bukvalno se boriti za mjesto na suncu, za pravo da bude ono što želi. Hrabar, drzak, spreman da se bukvalno potuče sa svakim i odbrani svoju pravdu. A pritom je bio zao, ’bodljikav’ i nije želio da kompromituje svoje privilegije zbog javnog mnijenja. Spreman da svakog trenutka, ako shvati da nema prijetnje, a novac je uplaćen, da uloži ono najvrednije što je imao – titulu svjetskog prvaka u šahu. Ali čim je osjetio da mu igra nije jako dobra, nalazio je način da se izvuče iz nevolje.

Pa, kako je inače mogao da zadrži krunu najduže u istoriji – 27 godina! Lasker je nesumnjivo bio nevjerovatno nadarena osoba, ali ne toliko da ne stari i ne gubi praktičnu snagu.

Rođen je 24. decembra 1868. godine u porodici jevrejskog crkvenog pojca u Berlinhenu u Pruskoj. Njegov djed je bio rabin i mladom Emanuelu je planirana vjerska karijera, ali kada je imao 11 godina, dječak, koji je pokazao sklonost za matematiku, bukvalno je pobjegao u Berlin, pod okriljem svog starijeg brata Bertholda. Nakon što je briljantno završio lokalnu gimnaziju, sa 20 godina upisao je na Univerzitetu u Berlinu  Matematički fakultet.

U to vrijeme Lasker je već dobro igrao šah. Svoju ulogu su odigrali i komšije u gimnaziji, i Berthold, koji je bio prilično pristojan igrač i koji je bio prijatelj sa samim Siegbertom Tarraschom, i Dufresneov udžbenik, kojeg je detaljno proučio kao srednjoškolac. Finansijski faktor je takođe igrao važnu ulogu. Porodica praktički nije pomagala braći, a Berthold je preuzeo praksu igranja šaha za opkladu u kafiću. A nakon njega, Emanuel je postao zavisan o ovoj praksi. Imali su protivnike, možda ne najjače, ali svaki fening je imao značenje za studente, pa je Lasker uzeo za pravilo: da svaku partiju igra na granici svojih mogućnosti, da ne gubi koncentraciju dok se igra i finalni obračun ne završi…

Gvozdena disciplina, stalna praksa i matematički um, koji je željno primao i analizirao nove informacije, a kasne 80-e i rane 90-te godine XIX bile su vrhunac šahovske misli, posebno u Njemačkoj, postali su pokretač koji je mladom Laskeru omogućio da apsorbira u sebi sve najbolje. To i poziciona škola Steinitz-a, i kombinacioni udari Zukertorta, a nakon njega i Čigorina, i novi Tarraschev pogled na procjenu pozicije. Emanuel nije otvoreno prihvatio nijednu od ovih strana, ali … postao je onaj genijalni tumač koji je pokazao kako to treba da funkcioniše!

I, inače, čak i u svojim kafanskim partijama, kao praktičar, shvatio je prilično očiglednu stvar: svaki njegov protivnik je živa osoba sa svojim zaslugama i manama, i protiv svakoga moraš da igraš na svoj način. Ne samo da mu stvaraš probleme, već to radi na najneprijatniji način za njega lično. Uključio je psihologiju.

Dakle, kada je 1889. u Berlinu Lasker nastupio na sporednom turniru 6. kongresa Njemačke šahovske unije, ali nije bio nepripremljen početnik, već čovjek najozbiljnijih namera. Tamo je pobijedio, a zatim otišao u Amsterdam, gdje je završio na drugom mjestu u majstorskoj konkurenciji, i pobijedio u partiji protiv Bauera koja je objavljena u štampi – žrtvovanjem dva lovca. Vrativši se u Berlin, počeo je da šalje pozive za mečeve, i da pobjeđuje sve redom – Bardelebena, Mizesa, pa Birda, Engliša.

Shvativši da nema vremena za gubljenje, Lasker je čak prekinuo studije na fakultetu i preselio se u London, bliže svjetskom prvaku Steinitzu, i … počeo pripremati bazu kako bi ga izazvao na meč. Godine 1891. Emanuel je osvojio dva turnira među najjačim engleskim majstorima, a zatim i mečeve protiv najboljih od njih – Blackburna i Byrda, a da na njima nije izgubio niti jednu partiju. Ohrabren svojim uspjehom, izazvao je Tarrascha na meč, ali je Siegbert snishodljivo odgovorio: prije nego što ga izazove, Emanuel bi prvo trebao osvojiti veliki međunarodni turnir.

Lasker nije poslušao savjet doktora, već je požurio u potjeru za Steinitzom, koji se u to vrijeme već preselio u Sjedinjene Države. Emanuel je napravio veliku turneju po Sjedinjenim Državama, gdje je nastavio da se bori sa svima. Osvojio je masters turnir u New Yorku (13 od 13), pobijedio Shovaltera i … nagovorio Wilhelma na meč!

Prvi šampion nije imao običaj da odbija teške izazove, te zato nije vidio ništa sramotno u činjenici da „izvan reda“ – njegov prvi rival je, naravno, Tarrasch – igra i sa Laskerom. Naravno, i pored svih pobjeda Njemca, nije očekivao da bi od njega mogao da izgubi. Da, Steinitz je imao već 58 godina i nije bio u najboljoj formi, ali iza njega je stajalo njegovo ogromno iskustvo i autoritet, koji je uz sav njegov šahovski nihilizam izuzetno poštovao njegov 26-godišnji rival.

Ali jedno je poštovati protivnika, a sasvim drugo oduzeti mu titulu!

Steinitz-Lasker meč za titulu svjetskog šampiona, 1894

U prvih šest partija meča u Njujorku vodila se zaista titanska borba. Prvo su rivali dva puta razmijenili pobjede bijelim figurama, zatim su uslijedila dva napeta remija, a u njima niko od rivala nije mogao doći do prednosti. E, onda se dogodila 7. partija, u kojoj je Steinitz (sa figurom viška!) nekoliko puta propustio forsiranu pobjedu, dozvolio Laskeru da stvori kontraigru – i nadigra ga. Kao rezultat toga, crni kralj je završio u centru table, gde je ubrzo bio primoran da se preda.

Nakon ove partije Steinitz je se skroz promijenio. Nakon nje, izgubio je još četiri puta zaredom. Njegovi potezi nisu imali istu energiju, planovi nisu realizovani, a napadi ništa konkretno nisu davali. Lasker je počeo da igra kao mašina: ako je morao da čeka, čekao je, ako je morao da ide napred, išao je, ponovo i ponovo lomeći otpor protivnika. Wilhelm se žalio na nesanicu i glavobolju, ali izgubljeno se nije moglo vratiti. Nakon što je rezultat postao 7:2 (meč je odigran na 10 pobjeda), šampion je napravio posljednji herojski pokušaj da spasi meč – uspio je dobiti dvije partije za redom 13 i 14 – ali to mu je bio posljednji uspjeh prije poraza. . Lasker je uzvratio i „dubletom“ – u 15. i 16., a 26. maja u Montrealu i doveo do kraja meč.

Šahovski svijet, dijelom pod utjecajem Tarraschovih procjena, bio je uglavnom  skeptičan po pitanju novog šampiona. Činilo se da će, čim se Lasker vrati s druge strane okeana, i sjedne za istu tablu, ne protiv „ostarjelog Steiniza“, već protiv njihovih najboljih, sve postati jasno. I nije bilo boljeg testa za novog kralja od turnira u Hastingsu 1895. U njemu su trebali igrati svi – Tarrash, Chigorin, i tek poraženi Steinitz, ali samo 22 učesnika.

Situaciju za Emanuela dodatno je zakomplikovala činjenica da je neposredno prije samog turnira obolio od tifusa i nije mogao u potpunosti da se oporavi. Ipak, bio je u vodstvu tri kola prije kraja sa 14,5 poena od 18, ali je zatim izgubio principijelnu partiju od Tarrascha, a u posljednjem kolu i od Blackburna, osvojivši tek treće mjesto. Ispred su bili Mihail Čigorin i do sada nepoznati Hari-Nelson Pilsberi, koji se u najneočekivanijem trenutku pojavio. Tarrasch i Steinitz su prilično zaostajali za trojkom pobjednika, što je potpuno sve zbunilo.

Ispostavilo se da novi svjetski šampion nikada nije dokazao svoju superiornost na velikom međunarodnom turniru. A takav pokušaj dobio je bukvalno šest mjeseci kasnije, u Sankt Peterburgu, gdje se sastao kvartet najboljih: Lasker, Steinitz, Chigorin i Pillsbury. Postojao bi i peti ’gladijator’, Tarrasch, ali je doktor, nažalost, izbjegao ovaj izazov.

S lijeva na desno: Mihail Čigorin, Emanuel Lasker, Hari-Nelson Pilsberi, Vilhelm Štajnic

Ovaj turnir 1895/96 smatra se jednim od Laskerovih glavnih trijumfa, ali nije počeo tako dobro za Emanuela. U prva dva kola, dva puta je izgubio od Pillsburyja, a nakon tri je zaostao je za njim jedan poen. I samo fantastična pobjeda nad Amerikancem, u kojoj mu je svjetski prvak žrtvovao dva topa na istom polju a3, bukvalno je srušila lidera – nije postigao više ni jednu pobjedu. A nadahnuti Lasker je jurio ka svom uspjehu punom brzinom – sa 11,5 poena od mogućih 18!

Nakon toga su prestale sve priče o „slučajnosti“ Laskerove pobjede. Emanuel je takođe dodao ubedljivu pobedu u Nirnbergu-1896 -sa 1,5 poen prednosti ispred Tarraša. A tačku na to je dao revanš sa Steinitzom, koji je pobijeđen rezultatom 10:2.

Nakon toga, nakon što je sve dokazao svima na šahovskoj tabli, Lasker se konačno mogao vratiti svojoj omiljenoj matematici! Diplomirao je na Univerzitetu u Erlangenu i tamo odbranio doktorsku disertaciju 1902. godine, nakon čega je nastavio da radi na Odsjeku za matematiku.

Tada, 1902. godine, Lasker je upoznao i svoju ljubav – buduću frau Marthu. Zbog Emanuela je napustila muža, rodila mu ćerku, a zatim ga slijedila svog supruga u svim životnim iskušenjima. Za razliku od supruga drugih igrača, Marti nikada nije bilo dosadno u turnirskoj dvorani, iako nije dobro razumjela igru.

Našavši i porodičnu i kreativnu sreću, Lasker se nije tako lako vratio u šahovske borbe, a za skoro pet godina samo se tri puta, ali više nego samouvjereno, vraćao igri. Tako je u Londonu-1899 i Parizu-1900, protiv najjačih rivala, postigao nevjerovatnih 23,5 od 28 (4,5 poena ispred konkurencije) i 14,5 od 16 (za 2 poena), a u Kembridž Springsu-1904, gdje je loše  krenuo sa dvije nule, zauzeo tek 2-3 mjesto, propustivši ispred sebe (2 poena!) mladu američku zvijezdu.

Emanuel Lasker i Frank Marshall, 1907

Pobjednik tog turnira, Amerikanac Frank Marshall, odmah je izazvao Laskera na meč! A Njemac, shvativši da je sada u lošoj formi i da mu je potrebno vrijeme, nije ponovio Steinitzove greške i koji je odmah dao pristanak – odmah je iznio takve finansijske uslove da ih Marshall jednostavno nije mogao isppuniti. Trebalo mu je tri godine da prikupi novac, a za to vrijeme je dosta ’vode proteklo ispod mosta’. Uglavnom, kada su sjeli za tablu – početkom 1907. – uopšte nisu bili isti protivnici  koji su igrali 1904. godine. Emanuel je pobjedio osam partija, a da nije izgubio ni jednu partiju. Ipak to se dogodilo ne zato što je Frank odjednom postao tako loš – već zato što je Lasker izuzetno efikasno igrao na njegove organske slabosti, ne dozvoljavajući njegovoj  bogatoj mašti da se razbukti – kao da se na njega polila kada hladne vode.

Siegbert Tarrasch i Emanuel Lasker

Godinu dana kasnije, ista priča se desila sa Tarrashom. Siegbert, čije su najbolje godine odavno prošle, odlučio je da igra meč. Ali… naišao je na sasvim drugog protivnika od onog kojeg je očekivao. Za razliku od Marshalla, sada u svakoj partiji Lasker nije sputavao protivnika, već je „ljuljao čamac“ svom snagom kako bi izbacio igru ​​iz uobičajene stroge pozicione kolotečine. Siegbert nije uspio pronaći recept za igru ​​protiv ovog kameleona: nakon sedam partija rezultat je bio 5-1 u korist Laskera, a konačni rezultat meča + 8-3 = 5 govori sam za sebe.

U Laskerovoj „filmografiji“ pojavljuju se još dva meča – sa Davidom Janovskim 1909. i 1910., ali uz svo dužno poštovanje teško ih je smatrati mečevima za „krunu“. Počevši od njihove organizacije (prijatelj i dugogodišnji pokrovitelj Francuza, umjetnik Nardus), pa do završetka. Prvi od njih Emanuel je pobijedio 7-1, a drugi 8-0.

David Yanovsky i Emanuel Lasker, 1910

Najozbiljnija prijetnja Laskerovoj šampionskoj tituli bio je njegov meč protiv Karla Schlechtera. Jadni Austrijanac, koji je vrhunac snage dostigao do 1910. godine, uspio je da nađe novac samo za meč od 10 partija (iako je u početku trebalo da se odigra 30 partija), a takođe i pod „robovskim“ uslovima – on će se smatrati pobednikom samo u slučaju prednosti od dva poena… Dakle… kada je pri rezultatu 5:4 u svoju korist, u finalnoj partiji odjednom počeo oštro da igra na pobjedu, imao je dobre razloge za to. Drugo je pitanje zašto Lasker, koji je tako lako izlazio na kraj sa svima, nije mogao da shvati Schlechtera?

Karl Schlechter i Emanuel Lasker

Zašto je igrao tako nesigurno? Stvar je u tome što se skoro prvi put u mečevima susreo sa igračem nove formacije, koji je, kao i on, lako odbacio sve nepotrebno u igri, bio je u punoj borbenoj spremi. A Laskerovi „psihološki trikovi“ nisu upalili protiv Austrijanca, jednostavno nije bilo čime da ga ’zgrabi’. Izlazeći na kraju sa nerješenim rezultatom iz ovog meča, iz ’noćne more’, Emanuel je svom protivniku dao briljantnu karakterizaciju: „Kada bi Šlehterova strategija bila pravilno komb

inovana sa snagom inicijative, onda bismo vjerovatno dobili savršenog šahistu, kojeg ni ja ni bilo ko drugi ne bi mogao poraziti.“

Ali i prije meča sa Schlechterom pojavio se takav šahista – zvao se Akiba Rubinstein.

Emanuel Lasker i Akiba Rubinstein, Sankt Peterburg, 1909

Lasker je podijelio prvo mjesto sa njim na turniru u Sankt Peterburgu 1909. godine, izgubivši, pored toga, u međusobnom susretu. Njih dvojica su pretekli sve rivale, ispred konkurencije su bili 3,5 poena. S obzirom da je Rubinštajn nastavio da razbija rivale na drugim turnirima, odmah se postavilo pitanje meča sa svetskim šampionom.

I opet, kao i kod Maršala, Lasker je bio veoma težak u pogledu finansijskih uslova za meč, iako je spolja bio raspoložen prema budućem protivniku i čak je izrazio zabrinutost da svijet šaha ne želi da se sastane za „krunu“ sa Rubinstein. Ovako ili onako, neizvjesnost se nastavila sve do 1911. godine, kada je šampionu stigao još jedan izazov – od Hose-Raula Kapablanke, koji se, nakon što je igrao i osvojio prvi veliki turnir u San Sebastianu, također uključio u „trku“.

Kada mu je Emanuel oštro odgovorio, mladi Kubanac se čak razpalio, nazvavši Laskerov čin „nepoštenim“, na što je šampion nakratko prekinuo odnose s njim. A svi sporovi su trebali biti riješeni na superturniru u Sankt Peterburgu 1914. godine.

Lasker, Rubinštajn, Kapablanka i… Aljehin, o čijoj kvalifikaciji, međutim, tada još niko nije razgovarao, krenuli su na start. I odmah je postalo jasno da Rubinstein više nije rival Laskeru: Akiba nije uspio ni da se probije u finalnu šestorku. Ali, Kapablanka je sjajno prošao preliminarnu fazu i bio je ispred njega 1,5 poen.

Da bi sustigao rivala, Emanuel je morao po svaku cijenu da dobije međusobnu partiju protiv njega i nada se da će neko drugi uspeti da zaustavi Kapu. A upravo tako je i ispalo! Za početak, stari lav je u „bezopasnoj“ varijanti izmjene španske partije savladao genijalnog Kubanca, a onda je ’podmetnuo nogu’ i dr. Tarraschu. Kao rezultat toga, 46-godišnji šampion je ponovo završio turnir na svom uobičajenom prvom mjestu.

A plakat Lasker – Rubinstein zamijenjen je plakatom Lasker – Kapablanka. Izazov je ovoga puta bačen i prihvaćen. Ostalo je samo da se dogovore o mjestu i vremenu. A onda je izbio Prvi svjetski rat. Ali iako je Hose Raul sasvim sretno preživio sve nedaće ratnih godina na Kubi i u Sjedinjenim Državama, ipak se Emanuel našao u centru ovog haosa. Njemu, Jevrejinu, bilo je veoma teško u Njemačkoj, i izgubio je skoro sve što je imao. Svu ušteđevinu, katedru matematike, prijatelje, pokrovitelje. Zapravo, za pet godina je bio potpuno uništen – a u svojim 50-im nije imao više ništa.

Tako početkom 1920. Lasker, da bi poboljšao svoje finansije, nije imao drugog izbora nego da potpiše ugovor o meču sa Kapablankom. Međutim, kako se meč približavao, šampion se predomislio i zvanično se „odrekao“ titule, jer „šahovski svijet nije podržavao uslove pod kojima je Lasker bio spreman da je brani“. Lako je shvatiti da se radilo o novcu. Kapa, koji se nije želio lišiti zadovoljstva pobjede, a ne samo nasljeđivanja titule, pronašao je dodatni novac, ali je po odredbama novog ugovora upravo Kubanac važio za šampiona u meču Lasker – Kapablanka.

Hose -Raul Kapablanka i Emanuel Lasker

U aprilu 1921. željeno je postalo realnost – 33-godišnji Kapablanka, među kubanskim palmama i smokvama, pobijedio je Laskera, koji je bio 20 godina stariji od njega. Kao i Steinitz tokom meča sa njim, Emanuel je patio od zdravstvenih problema, pritisak mu je skočio – a nakon 14. partije, kada je rezultat porastao na 4-0 u korist Hose-Raula, predao je meč.

Ukupno je Lasker držao titulu svjetskog prvaka u šahu 26 godina i 337 dana!

Uprkos gubitku titule, Lasker je nastavio da nastupa. Pobijedio je u Ostravi-1923, a zatim na velikom turniru u New Yorku-1924, gdje je ponovo pretekao Kapu, iako je poražen u međusobnom susretu. Uprkos tome što je bio najstariji takmičar, 56-godišnji Emanuel je uspio da pobedi u mini-mečevima protiv svih protivnika! Godinu dana kasnije, trebalo je da pobjedi i u Moskvi, ali … „sapleo“ se u čuvenoj partiji protiv Torea, u kojoj je upao u „mlin“, i propustio u vođstvo budućem pobjedniku Bogoljubovu. Ali Lasker je ponovo pretekao Kapablanku.

Dvije godine kasnije, bivši svjetski šampion smatrao je ličnom uvredom kada nije dobio poziv za turnir u Njujorku 1927. godine i zvanično je objavio da napušta šah. I posle svega Laskera zaista nema na turnirima! Matematika, filozofija, bridž, vjerna Marta – šta je još potrebno čovjeku da dostojanstveno dočeka starost?

Vjerovatno bi svoje dane završio na tihoj univerzitetskoj klupi, da nije bilo nacista, koji su Laskera, proganjajući Jevreje, natjerali da pobjegne iz Njemačke 1933. godine. Da bi izdržavao svoju porodicu, morao je da nastavi karijeru. Stari šahista – 66-godišnji Emanuel je prvo postao 5. u Cirihu-1934, a u Moskvi-1935. zauzeo je 3. mjesto, ponovo pobjedivši bivšeg svjetskog šampiona Kapablanku! To što ostarjeli Lasker nije izgubio ni jednom i jasno nadigrao svog vječitog rivala novine su nazvale „biološkim čudom“. Ovaj nevjerovatan uspjeh za njega je postao svojevrsna propusnica za SSSR, u kojem je proveo dvije godine, a otišao je uoči 1937. godine.

(Eingeschränkte Rechte für bestimmte redaktionelle Kunden in Deutschland. Limited rights for specific editorial clients in Germany.) Philosoph, Mathematician, Champion in chess, Germany *24.12.1868-11.01.1941+Portrait Vintage property of ullstein bild (Photo by John Graudenz/ullstein bild via Getty Images)

Za kratko vrijeme Emanuel je dobio sve: posao na Matematičkom institutu Akademije nauka SSSR-a, šahovsku slavu i čast, kao i priliku da piše i objavljuje. Zaista, uprkos činjenici da se nikada nije fokusirao na šahovsko obrazovanje (s izuzetkom pet godina kada je izdavao „Lacker Chess Magazine“), Lasker je iza sebe ostavio dosta književnih djela i uveo mnogo opšte prihvaćenih koncepata igre.

Nažalost, svakom biološkom čudu dođe kraj. Lasker je 1936. zauzeo 6. mjesto u Moskvi i 7-8. – u Notingemu, gdje je po prvi put u istoriji šaha istovremeno igralo 5 svjetskih šampiona: Lasker, Kapablanka, Aljehin, Euve i Botvinik (iako je on to postao – 1948. godine ). Nakon bijega iz SSSR-a, Emanuel nije igrao na velikim turnirima.

Posljednjih godina u Sjedinjenim Državama, bivši šampion je držao predavanja i simultanke, nastavio da piše, pa čak i započeo egzibicioni meč sa Maršalom. Nažalost, Laskerovo zdravlje je sve češće bilo narušeno – i odmah nakon početka 1941. godine, on je zbog problema sa bubrezima završio na klinici, gdje je i umro 11. januara u 72. godini. Čitav šahovski svijet je oplakivao smrt titana. A njegov uticaj na ovaj svijet bio je možda najveći u istoriji. Bio je, zapravo, prvi profesionalac koji je iz sopstvenog iskustva mogao da pokaže šta sve čini uspjeh u šahu, koliko čovjek mora da bude čvrst i neumoljiv da bi uvek ostao na vrhu. Čak i ako, za razliku od mnogih protivnika, nikada niste bili nazivani genijem!

https://www.sports.ru/tribuna/blogs/chesslove/3004431.html

Оставите одговор