„Ko vam je dozvolio da snimate video? ..“

06.01.2022 13:07

Piše: Evgenij Atarov, novinar

Prije svega, sretna Nova godina! Neka vam svima ova 2022. godina bude posebno značajna i zanimljiva. Pustite ga da vam ispriča puno zanimljivih priča…o kojima ćete željeti da pričate svojim prijateljima!

Moj cilj je bio vrlo skroman: želio sam da napravim 15-20 malih intervjua sa najvišim zvaničnicima u svijeta šaha (ništa lično, generalno, obična anketa), da im dodam 4 razgovora sa šampionima svijeta i obavim 2-3 normalna razgovora sa nekim iz elite – najbolje od svega, naravno, sa Carlsenom, Firouzjom i, možda, Nakamurom. Plus – fotografisati opštu atmosferu, ključne momente borbe, neke vrste slika okoline.

Na turnir sam pošao sam. Bez ikakvih pomagača i operatora. Ponio sam sa sobom, kako i treba, dvije kamere, svjetlo, zvuk… Mislio sam da ću se i sam snaći. I bilo bi lako izvršiti ovaj plan, da nije bilo ‘par klipova u točkovima’ reportera, o čemu želim da vam ispričam.

Prva blokada je nastala zbog neshvatljivo određenog odvajanja igrača i novinara, a da ne govorimo o nedostatku elementarne solidarnosti. Tako su, odigravši svoje partije, velemajstori prešli u predvorje, gdje je iz nekog razloga ulaz za novinare bio čvrsto zatvoren. Tamo su oni proveli većinu (ako ne i čitavo) vrijeme i nisu žurili u „miks zonu“. Uskraćeni za normalnu komunikaciju, mogli ste nešto da dovikujete ili prođete iza trake – a da isti oni po koje ste, u stvari, došli, mogli bi da vas mirne savjesti „ne primjete“. I, naravno, nije bilo govora o pristupu toaletu ili „VIP-ovima“ …

Jasno je da su igrači na Svjetsko prvenstvo došli prvenstveno da igraju. Ali… obratiti pažnju na ljude koji za njih rade, za njihovu popularnost i prepoznatljivost, ‘plove u istom čamcu’, po meni je dio elementarne pristojnosti, ma koliko oni bili ‘cool’. Naprotiv, istorija govori da su najvažnije zvijezde u drugim, velikim sportovima neki od najjednostavnijih i najsimpatičnijih ljudi.

Upravo tu, da biste dogovorili intervju – bez ikakve garancije da će vam ga ipak dati – morali ste kao pas da trčite po sali za igru ​​za učesnicima turnira prije ili odmah nakon završetka partije. I, usprkos činjenici da su pauze između kola u Varšavi, čak i u blicu, bile ogromne i da su se igrači iskreno borili da „ubiju vreme“, malo njih je pristalo da pođe sa vama da provede 5-7 minuta snimajući intervjue. Šta tek reći o ozbiljnim razgovorima – odlagani su na neodređeno vreme i 100% su zavisili od rezultata trenutne partije ili ukupnog rezultata.

S obzirom da igrači nemaju nikakav „protokol“ i obaveze prema novinarima (istovremeno, postoji od nekoga izmišljeni kod oblačenja kojeg se mora striktno pridržavati, pod prijetnjom novčane kazne), lakše je odbiti vas , čak i ako imate službenu novinarski bedž, više nego lako. Moguće je u direktnom obliku: „Ne dajem intervjue!“ Moguće je i prikriveno: „Razgovarajmo posle partije/na kraju dana/odmah posle turnira”, međutim, do razgovora vjerovatno neće doći. I nemate načina da garantujete preko potreban materijal urednicima!

Ostaje da poludiš, mrzeći sebe i svoj posao. Lično, potpuno iscrpljen posle pet dana ovog sablasnog trčanja po stadionu, nisam izdržao i obratio sam se potpredsjedniku FIDE Bologanu: „Viorele, ovih dana sam se sjetio zašto sam svojevremeno napustio šah!“

Zaista, bez problema sam, kako kažu, dobio pravo i intervjuisao zvijezde fudbala, košarke, tenisa, pokera i desetina drugih sportova. Ali ovdje, u šahu, kome sam dao toliko godina… zbog nepostojanja propisa i opštih pravila, ne mogu pet minuta da razgovaram sa 18-godišnjim velemajstorom, o kojem nisam rekao ni napisao ni jednu lošu riječ?! Samo je podigao ruke: „Već smo više puta razmišljali o ovome, ali za sada ne možemo ništa da uradimo.“

Ali mi to treba da nešto uradimo! Ako je PR za šah bar donekle važan za FIDE, ona treba da teži tome da igrači požele, ili smatraju da su obavezni da razgovaraju sa novinarima, da traže kontakt s njima, a ne da bježe od njih, a još više da se ne ponašaju kao filmske zvezde…

Druga blokada se, začudo, dogodila već od same FIDE, odnosno nekih njenih visokorangiranih članova sa čudnom, ako ne i divljom, idejom o autorskim pravima. Saznao sam za to sasvim neočekivano.

Jednog dana, usred kola, dvije osobe su mi prišle: advokat FIDE Aleksandar Martinov i predsednik komisije za žalbe  Pavel Tregubov. Usprkos činjenici da se poznajemo 25 godina, momci su iz nekog razloga počeli da govore sa mnom na vi.

„Hajde da se sklonimo!“ – „Hajde, ali posle kola, sada snimam…“ – odgovorio sam. – „Ne, ne, moramo odmah!“ – insistirao je Martinov, i to čim  smo se nas troje povukli iza paravana, odmah su me napali: „A ko vam je dozvolio da snimate video tokom kola?!“

Odmah sam podigao svoju akreditacionu karticu na kojoj je pisalo «Photo & Video»: “Ovo mi dozvoljava” i odmah pokazao na desetak kamera drugih novinara koji su počinili isti ‘prestup’…

“O njima ćemo kasnije. “, rekao je on.

“Pokažite mi dozvolu koju je ‘Levitov Chess’ dobio da snima na ovom turniru! Svi snimci sa Svjetskog prvenstva pripadaju FIDE!“

Ponovo sam pokazao na svoju karticu i pojasnio: „Da, svi snimci koje vaše kamere snimaju i emituju pripadaju FIDE, ali kako ona može posjedovati ono što ja radim i šta drugi novinari rade ovdje?“ – „Ali vi vodite i emisije uživo?“ – nastavljeno je ispitivanje. – „Da, vodim, ali ne koristim video za to. On ide samo za intervjue i video zapise, a oni izlaze sa zakašnjenjem od nekoliko sati, ako ne i dana!“

– „Idemo da razgovaramo o tome sa Lladom!“  predložili su oni.

I nas troje smo otišli kod direktora PR odjela FIDE. David je bio zatečen već samim Aleksandrovim pitanjem: „Želim da znam da li on ima – ovde je Martinov pokazao na mene – pravo da snima i objavi snimak sa Svjetskog šampionata?“

– „Pa da, jer je on akreditovani novinar“, odgovorio je Llada.

– „Treba mi tačna klauzula pravila koja ovo regulišu!“ – insistirao je advokat.

Bivši fotograf je preturao po nekim od starih odredbi na svom laptopuiizvukao pravilo snimanja od dva minuta. Kažu da novinari nemaju pravo da u svoje izvještaje unose kontinuiran fragmente, snimljene tokom vremena za igru koji su duži od dva minuta. U ovom slučaju, ukupno vrijeme učitanih videa zapisa može biti bilo koje.

„Nema problema“, uzdahnuo sam sa olakšanjem. – Gledajte sve moje video zapise iz Varšave, u njima nećete naći fragmente ne samo duže od dva minuta, već duže od 15 sekundi!“

Nakon toga, nas četvorica smo već pustili moj video na Levitov Chess – i što su me dalje ispitivali, Llada je sve više crvenio…

Vidjevši svu apsurdnost ovog stanja – koje su optužbe, a ko sudije? – na kraju se predao i moj sunarodnik. Pustio me na miru, ali je dodao: „U redu, idi, ali mi u FIDE ćemo se definitivno vratiti na raspravu o ovom pitanju!“

Da li su se vratili ili ne, još ne znam – ali u Varšavi mi niko drugi nije prišao sa tako ozbiljnim zahtjevom i nije tražio objašnjenje… U teoriji, FIDE treba svim silama nastojati da širi bilo kakvu informaciju (uključujući i video zapise) o njihovim najvećim takmičenjima, umjesto da ih skrivaju. U svijetu velikih sportova cijena za njih ionako nije previsoka – ako čak i ove mrvice odvojimo od gledalaca, malo je vjerojatno da će popularnost šaha porasti.

Treća blokada u Varšavi već je bila povezana sa samim organizatorima… Međutim, da li se isplati? Izvana je prilično lako kritikovati turnir za koji su imali nešto više od nedjelju dana da se organizuje. Da nije bilo Poljaka, najomiljeniji i najpopularniji turnir među profesionalcima jednostavno ne bi postojao, kao što ga nije bilo ni u pandemiji 2020. Što se tiče očiglednih problema šaha, odnosno šahovskog menadžmenta, oni, nažalost, nikuda nisu otišli. A ono od čega sam jednom pobjegao u decembru 2005. nije nikuda otišlo ni 16 godina kasnije, u decembru 2021. A ovo je, nažalost, ozbiljno. Da, svako gleda ‘sa svog zvonika’, ali svi smo, teoretski, u istom čamcu – i ako ne pomognemo jedni drugima, ovaj čamac teško da će doploviti daleko. Čak i sa najsjajnijim i najatraktivnijim turnirima na svijetu…

http://chess-news.ru/node/28634

Оставите одговор