In memoriam Boško Abramović (1951-2021)
Vreme je da upotrebimo dar s neba, Božji dar, reč i oprostimo se od našeg Boleta, Abrama. U reči se susreću materijalno i duhovno i tu nam je Bog dopustio da ga podražavamo i donosimo nešto iz sveta nevidljivog u svet vidljivi i da se slobodno krećemo. To je dar samo za nas, zato smo ljudi. Evo par slika koje me povezuju sa Boškom.
Hladno, decembarsko, nedeljno veče. Nekako svečano, 19 je decembar, sveti Nikola. Milioni vesti dolaze i odlaze kroz vazduh, Vi-fi radi…. Jedna vest proseca veče oštro i ubada se u dušu: Umro je Boško Abramović. Kako, pa zar on ne igra na turniru? Odjednom? Ipak, istina je. Prolazi mi par slika kroz um.
1985 godina. Šampionat u Novom Sadu, sala kod železničke stanice. Otac pokušava da me zarazi šahom pa je doveo mene i brata da gledamo. Smeštamo se udobno u salu a ispred nas neki visoki čovek igra protiv najmlađeg učesnika. Abramović -Kožul. Sicilijanka, jako zanimljiv početak, čini mi se da bi bilo zanimljivo da beli žrtvuje pešaka sa f5 u otvaranju i on to i igra. Srce mi je poskočilo jer bih i ja baš to odigrao. Ipak crni se bolje snalazi i dobija. 15 godina kasnije. Velemajstori smo obojica. Kup, Herceg Novi. On je obično mirnodopski raspoložen ali ako ga napadneš, boriće se hrabro, muški, do kraja. Treba mi pobeda i igram oštro ali Bole je našao grešku u mom rezonu. Sedim u slabijoj poziciji, završnica. Nadam se remiju ali on igra čvrsto, precizno, jasno, logično. Nema mi spasa. Osećam, ovo je njegova stihija.
Poodmaklo veče još jednog turnira. Završio sam partiju i šetam kroz salu. Tamo je neka lupa. Bole, cajtnot. Nervozno se naginje da vidi koliko mu je još vremena ostalo. Koščatom rukom odigrava potez i snažno pritiska klapnu sata. Čak dva tri puta, za svaki slučaj. Grčevito se bori da ne istekne vreme… Početak turnira, susreti. Neko izgovara neku šalu na njegov račun. On se ne ljuti nego razvlači lice u dečiji osmeh…
Srebrno jezero. Čekamo da brod krene po Dunavu i odigramo cuger. Dolazi Bole i Milica. Samo majica sa reklamom nekog šahovskog turnira ili kluba. Japanke i farmerke. Prebacuje torbicu preko ramena, unutra vidim crvena, mala knjiga. Isčitavana mnogo puta. Znam ili Psaltir ili Novi Zavet.
Šampionat, mart. Dugačak, težak turnir. U restoranu smo, svi naručuju ovo ili ono jelo… On posti na vodi. Pripreme reprezentacije, Kragujevac. Bole insistira i pre podne obilazimo manastire, Vraćešnica, Drača… Prosba na Liturgiji: Da mi kraj života bude Hrišćanski, miran nepostidan… Zar nije bio baš takav? 70 godina, na svetog Nikolu. Učinilo se što se moglo.. Simvol vere, poslednji stihovi: Čekam vaskrsenje mrtvih i život budućeg veka. Amin. Zar neće baš tako biti? Vidimo se Bole uskoro, kad zatrubi poslednja truba i kad svi pođemo Bogu na istinu, kako lepo i precizno kaže naša narodna pesma. U dan Vaskrsenja.
Vječnaja pamjat , Bole!
Aleksandar Kovačević