In memoriam Boško Abramović (1951-2021)
Piše: Tatišić, Milan
Na Svetog Nikolu, najveću srpsku Krsnu Slavu, utihnulo je plemenito srce VM Boška Abramovića, moga prisnog prijatelja, koga sam upoznao daleke 1967. godine u Karlovcu. On je igrao na prvoj omladinskoj tabli za ŠK Karlovac a ja za ŠD Sisak.
Boško je bio pravi istočnik dobrote, nežnosti i ljubavi, izuzetno skroman, smiren, tih, blag i drag čovek. NJegovo srce kucalo je ljubavlju koja je strujala živom bujicom iz neke tajanstvene dubine i nikada nije presahnula. Neka Gospod sve njegove tuge i sutone, njegovu čestitost, veru, nadu i ljubav upiše u večnu knjigu večnog života. Neka ga nastani u svom naručju i daruje mu blaženstvo na Nebesima, jer je ovde, koračajući zemaljskim šarom, nosio krst svoj istrajno i časno. Počelo je da teče vreme bez našeg dragog Boška. NJegova deca Anja i Stefan ostaju bez predobrog oca, a supruga Milica bez divnog životnog saputnika. Nedostajaće Boško i ostaloj rodbini, kumovima, prijateljima, šahistima, komšijama… Ostaju nam sećanja, priče i šale, a naše misli će dugo ploviti ka njemu kao što talasi plove svojoj obali…
Milan Tatišić