
Sula, Matvejević i Dijana
Prvi nastavak
„Napiši nešto o Mostaru“, kaže mi prijatelj iz Podgorice. „Iz vremena ruža“. „Pisao sam već o Starom mostu, Veležu, „Mostarskim kišama“… „Nema veze, naći ćeš ti novu temu“. Dovoljna je mala iskra da razgori vatru.
Stižemo ispred kafića „Galerija“, gdje se sastaje stara mostarska raja. Dvadeset sedmi januar 2020, sunce izdašno grije. Željeli smo sjediti vani, za nekim od stolova izbačenih na trotoar u Ulici Mostarskog bataljona. Ugodili bi oku lijepim slikama. Jedna od živopisnijih gradskih ulica.
Trg Musala, hotel „Neretva“, „Banja“, gdje su nekad trenirali plivači Veleža, Titov most, hotel „Bristol“. Nekad je od Musale do Rondoa bio gradski korzo. Prolazio je pored gimnazije „Aleksa Šantić“, ispod raskošnih platana Ljenjinovog šetališta, završavajući na popularnom Rondou.
Morali smo se zadovoljiti jedinim slobodnim stolom lijevo od ulaza, pored prozora. Satima krstarim Mostarom, pravi je trenutak za predah.

Sanjina sam upoznao ispred Karađoz-begove džamije. Nedavno je napisao svoju prvu knjigu „Mitovi društvene svijesti“, koju nosi sa sobom. Priča mi o kući Predraga Matvejevića. „To bih želio vidjeti“. Sanjin Šahmanović povremeno radi kao vodič stranim turistima. Govori engleski i francuski. Namjerava da napiše knjigu kratkih priča. Sanjin je tih, dobrodušan, produhovljen. Kažem da mi Mostar u emotivnom smislu mnogo znači. Živio sam u Čapljini, gdje je nekad bilo beskrajno lijepo, ali rođen sam u Staroj bolnici u Mostaru. Smiješka se, razumije o čemu govorim. „Ako budete pravili promociju knjige u Mostaru“, javite mi. Možda bih mogao pomoći“. Izlazeći iz „Galerije“, pogledah prema Cernici, što me asocira na neobičan događaj.
U avgustu 2006. godine prošetao sam od Donje Mahale do kraja Ulice Alekse Šantića. Prije ulaska u Šantićevu, uočih Sulu Repca, u kafiću „Golf“ u Cernici. Zagledan u daljinu, djelovao je pomalo odsutno, dok su dva čovjeka za njegovim stolom živo razgovarali. Imao je 77 godina i narušeno zdravlje. Moj otac je poznavao Sulu, mezili su i pili u kafanama, ponekad bi i zapjevali.
Oko Sule je uvijek bilo veliko društvo, važio je za šarmera i boema. Dok je još bio frišak u braku, žena nije mogla da se navikne na kasne povratke kući, prigovorila je, a on uzvratio čuvenom rečenicom: „Ja imam tebe, ali Mostar ima mene! Zato nikad ne znam kad ću se vratiti“.

Nastavljam šetnju, napuštajući Cernicu. Prolazeći pored slastičarne „Palma“ i starog zatvora „Ćelovina“, pogledah na suprotnu stranu ulice, prema kosturima nekadašnjih zgrada. Tužna slika ranjenog grada. Ko je mogao očekivati da će ovakva katastrofa protutnjati Mostarom?
Novinar Ozren Kebo opisuje Mostar iz zlatnih godina. „Bili smo grad povlašten od prirode i društva, čudo od ljudske nastambe, polis kakvog nije bilo ni u drevnom Egiptu, niti ga pamti stara Grčka, niti ga je ikada izvoljelo izgraditi Rimsko Carstvo, niti je čak kreativna i svakojakim obiljem obdarena renesansa dobacila do takvih milina kakve je njegovao naš potentni Mostar“ („Rođeni za vječnost“).

Sanjah ponekad, u prvim poratnim godinama, kako ulazim u Grad s južne strane, između drvoreda borova. Odavno su uništeni, milo mi da ih vidim u snu.
U magnovenju se prisjetih prvog poslijeratnog dolaska u Mostar. Igrali smo Ligu Republike Srpske u Doboju 1999. Tih dana, na moje veliko zadovoljstvo, saznao sam broj telefona našeg komšije i velikog prijatelja, Ramiza. Živio je u Mostaru i radio na pumpi, preko puta željezničke stanice. Nazvao sam ga i dogovorismo susret na pumpi. Putujemo autom koji vozi fide majstor Srđa Benderać, suvozač je Nino Sekulović, moj brat Dragan i ja sjedimo pozadi. Malo je reći da je susret na pumpi bio srdačan! Osjećam kako me neodoljivo podilaze trnci. „Poznaješ li ovog momka“? Ramiz pokazuje na svog sina Dinu, koji je od djeteta postao čovjek. Rodio se 1982, kada je Italija blistala na fudbalskom Šampionatu svijeta u Španiji. Veteran Dino Zof izvrsno je čuvao mrežu i Ramiz je sinu dao ime Dino. Ispred kafića udaljenog 200 metara, stoji visok, crn čovjek, sa podignutim rukama. Uočio nas je komšija iz Tasovčića Ibro, koga svi zovemo Biban. Još su svježi ožiljci rata. Biban nas toplo pozdravlja, grlimo se. Kakva divna dobrodošlica.
S Ramizom je Mirsad Umačkić, koji je nekad radio u tasovačkoj Trikotaži (Bilećanka). Znao sam ga odranije; plav, visok čovjek, s brkovima, uvijek nasmijan. Sjedamo u auta i idemo neznano kuda. April u Mostaru, gdje može biti ljepše proljeće nego ovdje?! Ali, Mostar mi izgleda neobično, kao sasvim drugi grad. Tada sam se prvi put suočio s pravim posljedicama razaranja; mostarski Bulevar izgledao je kao Hirošima. Zaustavljamo se u naselju Šemovac, parkiramo ispred kafića koji drži Trebinjac Enver Šarić, nekada savezni fudbalski sudija. Svojevremeno je sudio polufinale Kupa šampiona Milan-Lokomotiva (Lajpcig). Nino Sekulović se srdačno pozdravlja sa predratnim sugrađaninom. Opet se pronalaze ljudi izgubljeni u ratnom vihoru. Sjedili smo sat vremena, uz mezu i piće. Neobično iskustvo prožeto jakim emocijama!
Velemajstor Milan Draško
(Sutra nastavak)