12/04/2021 18:33
Ove godine holandsko prvenstvo održano je po nokaut sistemu, a samo četvorica kvalifikovanih za finalno takmičenje igrala su po kružnom sistemu.
Ostavivši drugonagrađenog za dva poena na kratkom dvokružnom turniru, Maks Warmerdam je po prvi put postao prvak zemlje.
Uprkos mladosti, Maks je poznatiji kao sparing partner i sekundant dva najjača holandska velemajstora koji nisu učestvovali na prvenstvu. Pomogao je pobjedniku Wijka, Jordenu van Forestu, ranije ove godine, a tokom druge polovine turnira kandidata u Jekaterinburgu, djelovao je kao sekundant Anisha Girija. Ali, njegov debi u reprezentaciji na nedavnom Evropskom prvenstvu u Sloveniji bio je neuspješan, a iako je Warmerdam prilično uslovni velemajstor ispod 2600, teško da će dostići nivo holandskih zvijezda. Naravno, Maks ima samo dvadeset jednu godinu, ali pogledajte indijske tinejdžere. Međutim, ne radi se o Warmerdamu.
Jedan od favorita, ako ne za titulu prvaka, onda svakako za ulazak u prva četiri, bio je Dmitry Reinderman. Već ste upoznati sa njim.
Međutim, put Reindermanu u još ranijoj fazi prvenstva preprečio je malo poznati majstor, koji je imao dvjesto rejting poena manje. Dešava se. On nije prvi, nije ni zadnji. Ali dan nakon fijaska, Dmitrij je objavio članak pod privlačnim naslovom.
Nevjerovatno – pomislio sam. Nije bez presedana – izgubio je partiju i nije prošao u narednu fazu turnira, u kojoj je učestvovao dosta puta. I? Je li ovo najtužniji događaj u njegovom životu?
Siguran sam da je na isti način mislio i čitalac holandskog šahovskog sajta, koji je čuo vapaj iz srca velemajstora iz Amsterdama.
Svi smo bili u krivu. Iako Dmitrij detaljno analizira partiju koja ga je uznemirila, počinje s nečim sasvim drugim. Međutim, procjenite sami.
Dmitry Reinderman
Najtužniji događaj u mom životu
20. septembra 2007. dobio sam dvije mace. Imale su tri godine. Crnu sam nazvao Mirri, a crno-bijelu – bila je to mačka – Yaret. Mirri je bila prilično prijateljsko stvorenje, ali ja sam imao vrlo poseban odnos sa Yaretom. Izuzetno odan, mačak me stalno pratio i uvijek mi je bilo drago da ga vidim. Kada je Mirri umrla prije četiri godine, Yaret se još više vezao za mene. Kada se nismo vidjeli sat vremena, počeo bi da se dosađuje, naslanjao se na mene i neprestano preo.
Početkom ove godine Jaret je napunio sedamnaest godina i počeo je jako da slabi: krvni pritisak mu je skočio, bubrezi i štitna žlezda su počeli da otkazuju, a morao sam da mu dajem šaku tableta svaki dan.
Prošle nedelje sam zvao roditelje. „Mogu li vam donijeti mačku u nedjelju?“ Uvijek sam to radio kada sam igrao na turnirima, a za par dana sam morao da idem na državno prvenstvo. Ali u nedelju, kada sam još bio u krevetu, a Yaret je, kao i obično, zadremao pored mene, nije bilo moguće ne primjetiti da je bio potpuno nepodnošljiv.

Skoro ništa nije ni jeo ni pio. Mogao bih ga, naravno, ipak dovesti do mojih, ali hoću li po povratku vidjeti svog ljubimca? I da li imam pravo da opterećujem roditelje takvim brigama? Otišao sam kod veterinara kojeg sam poznavao. Nakon kratkog ispitivanja izrekao je nemilosrdnu presudu: kraj je blizu. I meni je bilo jasno: kada sam ga, nakon pregleda, stavio na koljena, mačak više uopšte nije preo i samo me sažaljivo gledao. Ovo se nikada ranije nije dogodilo.
Sledećeg dana ga više nije bilo. Jasno je da mi je san ovih dana bio isprekidan: prvo briga oko Yareta, a zatim tuga koja me obuzela.
U prvoj partiji, već u otvaranju, zapravo sam došao do odlučujuće prednosti, ali sam u 14. potezu napravio grubu grešku, nakon čega sam igrao sve lošije…
Rekao sam sebi: 2013. godine, na državnom prvenstvu, izgubio si i u prvom kolu od protivnika koji je bio značajno slabiji po rejtingu. Ali onda su stvari krenule mnogo bolje, a na kraju sam čak uspio da postanem šampion. Istina, tada je to bila obični kružni turnir, ali ovdje je ostala samo jedna partija, a osim toga, imao sam crne figure.
Kad smo izašli iz otvaranja, stajao sam nešto bolje. Bilo je šansi u završnici, ali, nažalost, ništa konkretno. Moj protivnik se dobro branio i zasluženo prošao u narednu fazu.
Da li sam bio uznemiren? Naravno. Ali kakve veze ima sve ovo u poređenju sa Yaretovom smrću. Na kraju krajeva, ovo je samo partija šaha. Ni više ni manje. Da, na papiru sam imao dobre šanse da se takmičim za šampionat, ali sada me nije briga.
* * *
Svi koji su ikada imali kućne ljubimce znaju da oni često postaju kao članovi porodice, a njihov odlazak ostavlja ranu koja ponekad jako dugo boli. Zato je Holanđaninova žalosna filozofska reakcija razumljiva. Ali nisam na to mislio.
Svi kojima je šah postao stvar života ne žive samo u svijetu crno-bijelih figura i na ovaj ili onaj način se neprestano suočavaju sa svakodnevnim brigama, obavezama, radostima i iskustvima. Pitanje je koliko nepredviđeni događaji mogu uticati na igru. Čak i više: koje mjesto šah treba da zauzme u životu profesionalca.
Miguel Najdorf je jednom primjetio: „Ako želiš da budeš uspješan, stavi šah na prvo mjesto. Ali ovo nije dovoljno. Stavite ga i na drugo i treće. To je ono što je Fischer uradio.“
I sam Amerikanac je, u odgovoru na pitanje – čime se još bavi osim šaha – bio potpuno iskreno iznenađen: šta još možete da radite? Tada je, međutim, bio tek tinejdžer.
Ovaj stav prema igri, fanatizam, direktno je povezan sa godinama. Osim prirodnog starenja tijela (uključujući i mozak), s godinama se pojavljuju i druge, svjetovne brige i odgovornosti, motivacija nestaje, a broj „loših“ dana, naprotiv, raste.
„Da bi pobedio u sprintu“, rekao je slavni biciklista kada je napunio trideset godina, „moraš da kreneš na start sa osjećajem: pobjedi ili umri, a ja to više ne mogu“.
Nabokov je tvrdio da piscu kraj dolazi kada ga počnu napadati pitanja poput: šta je književnost, kome je sve to potrebno itd. Kraj šahista ne dolazi kada počne da misli da osim šaha ima mnogo drugih zanimljivih stvari na svijetu: toliko neviđenih filmova, nepročitanih knjiga, neslušane muzike, neviđenih zemalja i još mnogo toga. Opasnije je ako počnete razmišljati o tome da li je izbor napravljen ispravno, ili – ne daj Bože – o smislu samog života.
Nimzowitsch, koji je izgubio partiju i bio veoma uznemiren, jednom je napisao da se treba naviknuti na ideju: ishod turnira nije pitanje života i smrti, sve to nije toliko važno. Teško je ne složiti se sa ovim.
Ali za dostizanje najviših vrhova u šahu, pored talenta, stabilnog nervnog sistema i neumornog rada, potrebno je još nešto. Naime: potpuno potčinjavanje sebe zacrtanom cilju i iskreno uvjerenje da je oslabljena pozicija neprijateljskog kralja, koji mora padati pod nemilosrdnim udarima, smisao postojanja. I to bi trebalo da se desi sasvim prirodno, bez ikakvog razloga i pitanja zašto. A to je isključivo pravo, prije svega, mladih.
Genna Sosonko